Veso, rodila si idiota!

To je rečenica iz legendarnog filmskog ostvarenja domaće kinematografije Tesna koža i označava razočaranje roditelja u vlastito dijete. Mislim da nema čovjeka koji bar jednom nije bar pomislio ovakvo nešto kako za sebe tako i za svoga bližnjeg ali rijetki će to zapravo izgovoriti naglas ili pak priznati da su nešto slično pomislili. S druge strane važno je to osvijestiti a s treće nešto po tom pitanju i uraditi.

Kako se upravo ova rečenica veže za nastavak kolumne saznat ćete naravno ako ju pročitate do kraja, a posebno bi me radovalo ako, bar kada pročitate tekst do kraja, osvijestite da se često nalazite u ovakvoj situaciji a veliki plus i zlatnu zvjezdicu će dobiti oni koji po tom pitanju nešto i poduzmu. Kroz cijelu kolumnu ću vam zapravo predstaviti tri životne situacije u kojoj sam pomislio „Veso (nadimak moje majke koju od milja tako zovem), rodila si idiota.“

PRIJATELJSTVA

Prva faza idiotizma kao bolesti dešava se u ranoj mladosti kada mislite da su vam svi prijatelji. Da, da, sve nas na Balkanu roditelji odgajaju upravo na ovakav način – svima možeš vjerovati i svima moraš pomoći. O Bože, kakve li zablude. S druge strane, iako možda licemjerno, roditelji nas odgajaju da budemo oprezni pa često govore kako nikome ne treba u potpunosti vjerovati ali vi ste ipak najpametniji pa sebi priuštite upravo takav luksuz. Vjerujete, pomažete, slušate, zajedno plačete i smijete se i onda se tako, čini vam se u sekundi jednostavno desi prekid. Prekid razgovora, smijeha, uspomena. Ljudi odu i više vas „ne poznaju“ pa čak od vas skreću i ono najiskrenije, pogled, dok vi s druge strane tražite razlog i tražite istinu i tek tada shvatite da ne samo da ste ispali glupi nego uvjeravate sebe da je do vas. Recimo i da jeste ali nije i izgubite dane, mjesece pa čak i godine života smatrajući da ste nešto ipak mogli drugačije.

Veso, rodila si idiota!

ZDRAVLJE

Sljedeća faza je zapravo i najgora. Upravo zbog predugog razmišljanja o ljudima, bivšim prijateljima, obitelji, ambicijama i željama obolite ali uvjeravate sebe da je sve savršeno. Niste spremni priznati sebi da ste sami krivi za to što ste se doveli u takvo stanje i jednostavno koračate dalje kroz život i ne osvrćete se, ne stanete. Ništa ne uradite po tom pitanju sve dok jednoga dana ne saznate da je poprilično kasno. Odete tako, tek slučajno doktoru i kroz silne pretrage koje pobogu trebate uraditi saznate da nešto ipak nije kako treba i sve se ono uvjeravanje razbije u milijune komadića pa ostanete sami. Sami sa sobom i svojim mislima koje se roje i u vašoj glavi stvaraju tisuće neistinitih scenarija. Što ako ovo? Što ako ono? Pa kako? Pa zašto ja? Upravo ti, jer nisi dovoljno čuvao sebe, jer nisi stao i smatrao si da će svijet stati ako izgubiš ljude oko sebe i ako svoje ambicije do dvadeset i pete ne pretvoriš u stvarnost. Pa pobogu, naši su roditelji do tih godina već imali dvoje djece koja idu u školu, imali su stabilan posao, vlastitu kuću i zagarantiranu mirovinu.

–                Eh, kakva su to vremena bila! – često si mogao čuti iz usta vlastitih roditelja.

Međutim u svom tom razmišljanju shvatiš da si previše davao sebe, da svijet ipak neće stati ako nešto ne možeš ostvariti i da je sasvim u redu što nisi poput svojih idola. Međutim, tada je već pomalo kasno.

Veso, rodila si idiota!

KARIJERA

Sve je to super, ambicije te peru i već imaš petogodišnji plan koji moraš ostvariti ali što se desi kada cijeli svijet, doslovno cijeli svijet stane, kada se stanje u državi promijeni i tvoj plan pada u vodu? Pa desi se to da te umjesto ambicije pere depresija i da preispituješ sve svoje, dotadašnje, životne odluke i ciljeve. Desi se to da moraš planirati dalje ali niti jedan posao neće biti posao tvojih snova jer ne radiš ono za što si zapravo stvoren. Isplaniraš ti tu kao nešto i svaku sljedeću priliku, bar prvo vrijeme, uspoređuješ s onim što si mogao imati i svjesno sebi stvaraš pritisak od toga da to nije to a zapravo je upravo ta nova prilika ono što ti treba i ono što je bolje po tebe. Dobiješ mnogo više, prilika, iskustava, hrabrosti. Shvatiš da si jači, da iako po prirodi nisi takav, moraš zauzeti stav i izboriti se za sebe. To je ono što te izgradi i konačno postaneš gospodarom sebe.

Veso, ipak nisi rodila idiota!

Pomalo sam odužio ali shvaćam da sam ovo trebao reći. Sve gore navedeno, povezivali se vi s tim ili ne, vas čini jačim i boljim, za sebe. Prema tome za kraj bih dao savjet: odgajajte svoju djecu tako da stvaraju zajednice od povjerenja ali ne i da su lakovjerni, odgajajte ih tako da su sebi na prvome mjestu ali ne i da su sebični i u konačnici odgajajte ih tako da se znaju zauzeti za sebe ali ne glavom kroz zid nego empatijom, izdržljivošću, prilagođavanjem i prihvaćanjem realnosti u kojoj trenutačno živimo.

Matej Livančić