Došle su s pjesmom koja ima estetiku, priču i emociju. S pjesmom koja u sebi nosi elemente tradicije. S motivima koji podsjećaju na
, njihovu povijest, njihovu duhovnost, njihovu kulturu i ono što su stoljećima sačuvali – često pod cijenu vlastite sigurnosti.
Odjednom, nema euforije. Nema ozbiljnog medijskog pogona. Nema istog žara. Nema istog “hajpa”. Kao da je netko zaključio da je priča nezgodna.
Jer ovdje se više ne radi samo o promociji, PR-u ili marketinškoj strategiji. Ovdje se radi o nečemu dubljem: o selektivnoj podršci i o tome kako dio hrvatske medijske scene uporno pokazuje nelagodu kad se u javni prostor unese riječ “tradicija”.
I to nije slučajno. To je obrazac.
Kad je pjesma “moderna” – svi su glasni. Kad je identitetska – nastaje tišina.
U Hrvatskoj se posljednjih godina stvorila čudna situacija: tradicija se tolerira dok je folklor za turističke razglednice, ali postaje “sumnjiva” čim u sebi nosi identitet.
Kad je nešto samo dekor – to prolazi. Kad je nešto kulturni korijen – to smeta.
I zato se dio medijskog prostora ponaša kao da ne zna što bi s LELEKOM. Kao da su previše “naše”, previše “stare”, previše “narodne”, previše “katoličke”, previše “bosanske”, previše “identitetske”.
A upravo je to ono što bi trebalo biti bogatstvo.
Jer ako Hrvatska ne smije javno podržati pjesmu koja govori o vlastitoj tradiciji i o duhovnosti jednog dijela hrvatskog naroda, onda je problem puno veći od Eurovizije.
Onda je problem u tome što smo postali društvo koje se srami vlastitih korijena.
„Lelekice“ nisu došle tražiti dozvolu da postoje. Došle su pokazati dio hrvatske kulture koji se prečesto gura u kut – kao da je neugodan podsjetnik na to da Hrvatska nije samo urbana i “moderna”, nego i duboko povijesna, narodna i duhovna.
A dio medijske scene očito ne zna što bi s tim.
I tu dolazimo do medija - institucija koje bi trebale biti prvi štit i prva platforma za hrvatskog predstavnika, a javni servisi ove godine ostavljaju dojam da rade minimum, bez srca, bez agresivnije promocije i bez strategije. Kao da su unaprijed odlučili da se “ne treba previše truditi”.
Što je to, ako ne poruka izvođaču: “Nismo sigurni da želimo stati iza vas”?
I to je porazno. Jer ne znamo podržati projekt koji nosi kulturnu posebnost i identitet.
Eurovizija je svake godine test. Ne samo glazbeni, nego društveni. Test zrelosti jedne zemlje, njene kulturne samosvijesti i sposobnosti da stane iza svojih predstavnika. Svaka ozbiljna zemlja zna: ako želiš rezultat, moraš stvoriti atmosferu kod kuće, a onda je izvesti van.
Ali Hrvatska umjesto atmosfere proizvodi šutnju.
Šutnju koja poručuje Europi: “ni mi sami nismo sigurni da ovo vrijedi”.
Ne treba nam Europa da potvrdi ono što mi već znamo!
ANDROMEDA je priča o tradiciji i katoličanstvu bosanskih Hrvata. Priča o ljudima koji su kroz stoljeća opstajali čuvajući svoje ime, jezik i vjeru. Priča o identitetu koji nije nastao u PR agenciji nego u stvarnom životu.
Ako je to razlog zašto neki mediji šute, onda ti mediji ne rade svoj posao. Jer mediji nisu tu da podržavaju samo ono što je trendovski prihvatljivo. Mediji bi trebali imati hrabrosti priznati vrijednost i onda kad dolazi iz naroda.
A narod je upravo ono što Eurovizija najviše voli.
Ako je izostala podrška dijela medija – neka.Ako je izostala kampanja kakvu smo viđali ranije – sramota, ali neka.
Jer postoji nešto jače od uredničkih politika, jače od kalkulacija i jače od kompleksa: publika.
Publika koja zna prepoznati autentičnost.
Publika koja zna da tradicija nije “problem”, nego bogatstvo.
Publika koja zna da bosanski Hrvati nisu fusnota, nego dio hrvatskog naroda i hrvatske priče.
Zato je vrijeme da se jasno kaže:
LELEK nisu samo predstavnice Hrvatske. LELEK su podsjetnik da Hrvatska još uvijek ima dušu.
