Kad prisutnost postane luksuz

Ne pišem ovo da bih analizirala sportski događaj. Ne pišem ni da bih ikoga prozvala. Pišem jer me taj prizor zabolio kao simptom nečega mnogo šireg i mnogo tužnijeg: naše sve manje želje da budemo tu jedni za druge onda kada je potrebno — doista potrebno.

Ta utakmica u Vitezu nije problem. Ona je tek ogledalo. Ogledalo u kojem se vidi da smo postali društvo koje emocije troši na ekranu, a ne na djelu. Društvo koje je brzo u reakciji, a teško u empatiji. Društvo koje se rasplače nad videom, ali se ne pomakne iz kuće da bi pomoglo čovjeku od krvi i mesa

Ne osuđujem nikoga, nit’ imam pravo na to. Ali pitam se i pitam sve nas: kada smo prestali dolaziti? Kada smo odlučili da tuđa nevolja „nije naša stvar“? Kada je postalo normalno da ljudi u najvećoj borbi ostanu gotovo sami?

Oni koji nas čekaju k’o kruh svagdanji.

Vrijeme je Došašća — vrijeme nade, ljubavi i mira, molitve i dobrih djela. Kaže kalendar, kaže i tradicija. Kažu i svi oni koji danas samostalno prave advente, po svojoj mjeri. Neki novi ljudi i običaji. Mijenja se ono što su naši stari čuvali kao svetinju — zajedničko okupljanje pred crkvom, na trgovima. Sve to nas rasipa k’o rižu, posvuda.

Možda smo se umorili. Možda nas je život pregazio više nego što priznajemo. Možda smo se toliko puta razočarali da je lakše ostati po strani.

Vrijedimo samo onoliko koliko smo spremni ustati za one koji više ne mogu.

Pomoć nije samo novac. Pomoć je prisutnost i poruka: „Nisi sam.“

Ta poluprazna dvorana nije dokaz da nema dobrote. Bilo ju je. Bilo je ljudi koji su došli jer ne znaju drukčije — nego srcem dati svoje vrijeme i pružiti podršku.

Da, ima onih koji su zlouporabili tuđu dobrotu i ostavili gorak trag nepovjerenja. Ali ne smijemo dopustiti da nas iskustvo s nekolicinom pretvori u društvo koje zatvara vrata svima.

Većini nas desila se ona izreka: „Pomozi sirotu na svoju sramotu.“ Ta je „sirota“ mnoge opekla, pa danas i u jogurt pušemo.

Ali zašto joj dopustiti da nas pobijedi? Zašto zbog jednog kamena blokirat se prema svijetu? Sirota će, kad-tad, spoznati da nije uništila nas — nego samu sebe. Dogodi se da nekad mora ponovo pokucati na ta ista vrata, koja je smijehom zatvorila, kad joj više nismo potrebni.

Zato ovaj događaj gledajmo kao test savjesti. Jesmo li postali društvo koje zna reagirati, ali sve manje zna biti prisutno? Koliko smo spremni biti dio rješenja kada se mreže ugase i ostane samo čovjek kojem je potreban drugi čovjek?

Ne može se reći da nema dobrote. Ljudi doniraju, dijele objave, prosljeđuju informacije. Društvene mreže daju nam osjećaj da smo učinili dovoljno čim nešto podržimo online. I tu nastaje jaz.

Možda je kriv tempo života. Možda zasićenost informacijama. Razloga je mnogo, opravdanja također. Ali činjenica ostaje: prisutnost je postala rijetkost.

Ne traži se ništa veliko — samo korak više iz udobnosti doma.

Samo odluka da ponekad budemo dio rješenja u stvarnom svijetu. Jer dobro koje se dogodi uživo ima težinu koju nijedna objava ne može zamijeniti.

Do nas je, donekle. Do sustava, još i više.

Nije to pitanje samo jedne večeri, okupljanja, ili jedne utakmice.To je obrazac koji se ponavlja.

Jer gdje su institucije koje bi trebale biti prvi red podrške? Ako se sudbina čovjeka lomi na humanitarnim događanjima, onda je problem daleko veći od odziva publike.

Sustav koji uvijek ima novca za sebe — za dnevnice, luksuze i forme- ostavlja humanitarne akcije kao posljednju liniju obrane. U takvom okruženju ne čudi ni umor organizatora, ni to što se ljudi više oslanjaju jedni na druge nego na institucije.

Jedini sustav u ovoj našoj državi, koji još funkcionira, jest humanitarni. Onaj koji počiva na volonterima, prijateljima i dobrim ljudima. Sve ostalo često je forma bez sadržaja.

Možda je to najveća lekcija: dok god humanost popunjava rupe koje bi institucije trebale zatvoriti, morat ćemo se oslanjati jedni na druge.

Ali to ne znači da tako mora ostati. I zato se možda ne bismo trebali pitati koliko je ljudi došlo na utakmicu, nego koliko nas je sustav natjerao da uopće igramo ovakve utakmice.

Istina je da većina nas duboko u sebi zna — problem je u sustavu.

Znamo to, izgovaramo to, prepoznajemo iz godine u godinu. A ipak, rijetko što mijenjamo. I dalje tapšemo po ramenima one koji su nas doveli do toga da se ljudska sudbina rješava humanitarnim brojevima, javnim kuhinjama,u polupraznim dvoranama.

I dalje biramo iste obrasce, iste šutnje, ista opravdanja.I onda se čudimo zašto se ništa ne mijenja.

Sustav se ne mijenja sam. Mi ga svakodnevno amenujemo da ostane takav.

Sanja Strukar Križanac