Od petka do petka: kriza identiteta, bombastični mailovi i poskoci iz Livna

Da, Kovačevićeva kandidatura je i dalje tema. Jesam – nisam – opet jesam. Hrvat sam kad to politički treba, nisam kad se ne uklapa, a po potrebi se identitet vraća u prvobitno stanje. Službene izjave, pravne elaboracije i političke reakcije dijele se po medijima kao konfeti, dok građani stoje i gledaju kako se etnička pripadnost pretvara u fleksibilnu spužvu za dnevni politički cilj. Principi? Dajte, molim vas. Ovdje se principi proizvode po narudžbi.

Sigurnost? Pa, škole su evakuirane zbog masovnih dojava o bombama, a mailovi koji ih prate dolaze iz ruku samozvanih ekstremista koji otvoreno zagovaraju uvođenje kalifata. Policija reagira, djeca izlaze van, roditelji paniče, a država… ostaje na „proceduri“. Ekstremist = incident, ali nitko ne traži pravu odgovornost. To je BiH – gdje se ozbiljne prijetnje tretiraju kao dosadni papir koji je netko zaboravio arhivirati.

A onda imamo Advent u Uskoplju, manifestaciju koja je trajala… pa, praktički jednu večer. Lampice su upaljene, kućice su postavljene, ljudi su se okupili, a policija je rekla „dosta“. I to je kraj. Dok su masovna klanjanja i molitve po tuđim dvorištima društveno i politički prihvatljiva, predblagdansko druženje završava raspuštanjem naroda.Nitko nikad od vjerskih vođa nije istupio i rekao: “Ljudi, nemojte klanjati po tuđim dvorištima, imamo džamiju na svakih 5 kuća.” Kuhano vino, pjesma, lampice, sve to nije ljepota različitosti običaja nego prijestup. Logika je kristalno jasna: jedni smiju, drugi ne smiju, a svi gledaju i klimaju glavom jer ionako ništa nije čudno u BiH.

Da stvar bude još bolja, Dodik je izjavio da je u Livnu lakše naći poskoka nego Komšićeva glasača. Samo što Livnu poskoka ne nedostaje. Dakle, je li ovo pohvala? Metafora? Kritika? Uvreda? Ili samo još jedan dokaz da se političke izjave u BiH proizvode po načelu „što gluplje, to bolje za publiku“? Nitko nije siguran.U svakom slučaju, izjava savršeno sažima logiku bh. javnog diskursa: odjednom je sve moguće, a nitko ne zna što znači. Ali publika… publika stalno aplaudira. Još da je zapjevao “hop-cup poskoči’ ću”, sa Lukasom zajedno…

Zaključak tjedna? Identitet se mijenja kao moda, sigurnosni incidenti ponavljaju bez ikakvog epiloga, a javna okupljanja ovise o tome tko i što odluči da je važno. Pravila se primjenjuju selektivno, a narod preživljava u između-redaka stvarnosti. Advent, kandidatura, dojave o bombama – sve je to dio istog cirkusa: puno buke, malo smisla i stalni osjećaj da se pravila uvijek odnose na nekoga drugog.

U BiH se, kao što vidimo, sve može – ali ništa nije što se čini. Ako mislite da ste tu došli po red i logiku… pa, dobrodošli u zemlju u kojoj poskoci ponekad vrijede više od glasača, a Advent traje onoliko koliko netko odluči.

Piše: Marijana Strukar

Od petka do petka: za bolje i nismo