Od komentara do nasilja: put kojim društvo šuti dok se žene ponižava

Društvene mreže u Bosni i Hercegovini postale su virtualna kafana bez ikakvog reda, u kojoj anonimni ili poluanonimni komentatori, najčešće muškarci ograničenog obrazovanja i još ograničenijeg razumijevanja društva, bez zadrške izgovaraju ono što bi u pristojnom društvu izazvalo sram. Kada političarka govori o proračunu, ekonomiji ili zakonima, komentari ispod objave rijetko se bave sadržajem njezina govora. Umjesto toga slijedi katalog uvreda: komentari o izgledu, seksualne insinuacije, prostačke opaske i ponižavanja koja nemaju nikakve veze s politikom.

Drugim riječima, žena u javnosti za mnoge nije osoba s idejom – nego tijelo koje treba ismijati.

To nije samo problem nekulture. To je ozbiljan društveni simptom.

U zemlji u kojoj se s jedne strane često propagira narativ da je „pokrivanje žene znak poštovanja“, s druge strane javni digitalni prostor pretvara se u arenu u kojoj se žene verbalno razapinju. Paradoks je gotovo bolan: iste te žene, kada se pojave u javnom prostoru, bivaju razgolićene – ne fizički, nego riječima.

I to na najprljaviji način.

Ako je doista riječ o poštovanju žene, onda bi ono moralo početi od jezika. Od načina na koji govorimo o ženama koje imaju hrabrosti sudjelovati u javnom životu. Jer poštovanje se ne mjeri maramom na glavi – nego razinom civilizacije u komunikaciji.

Posebno zabrinjava činjenica da su društvene mreže danas javni trg na kojem odrastaju nove generacije. Djeca i mladi čitaju te komentare. Uče iz njih. Kada mladi dječak vidi stotine uvreda upućenih političarki samo zato što je žena, on dobiva jasnu poruku: takav govor je dopušten. Kada djevojčica vidi isto, dobiva drugu poruku: javni prostor nije za tebe.

Tako nastaje začarani krug u kojem mizoginija postaje normalizirana.

A posljedice nisu samo virtualne. Bosna i Hercegovina već godinama bilježi jednu od najviših stopa femicida u Europi. Društvo koje tolerira verbalno nasilje nad ženama stvara plodno tlo za sve druge oblike nasilja. Jer nasilje uvijek počinje riječima – ponižavanjem, dehumanizacijom, pretvaranjem žene u objekt. Kada to postane društveno prihvatljivo, granice se pomiču.

Zato je nedavna odluka policije u Kaknju, gdje su pojedini građani dobili prekršajne naloge zbog uvredljivih komentara na Facebooku, važna poruka. Ne zato što država treba kontrolirati mišljenje, nego zato što društvene mreže nisu privatni dnevnik. One su javni prostor. A u javnom prostoru postoje pravila.

Naravno, odmah su se javili dežurni branitelji „slobode govora“. No oni namjerno zaboravljaju jednu ključnu stvar: sloboda govora ne znači slobodu vrijeđanja, prijetnji i ponižavanja. Sloboda mišljenja nije dozvola za nasilje riječima.

U civiliziranom društvu postoji jasna razlika između kritike i primitivizma.

Kritika političara – pa i političarki – nužna je i zdrava. Ali kada se rasprava o javnim politikama pretvara u komentare o tijelu, seksualnosti ili „mjestu žene“, to više nije politički govor. To je društveni talog koji izlazi na površinu.

Možda je upravo zato reakcija iz Kaknja toliko važna. Ne kao represija, nego kao poruka da digitalna anarhija ne može biti nova norma.

Jer pitanje više nije samo kako se danas govori o političarkama.

Pitanje je kakvo društvo stvaramo za generacije koje dolaze. Hoće li odrastati u zemlji u kojoj je javni prostor mjesto rasprave i ideja – ili u zemlji u kojoj se žene, čim progovore, dočekuju salvom uvreda.

Ako želimo manje nasilja nad ženama, prvi korak nije zakon. Prvi korak je kultura.

A ona počinje riječima.