Tihi jecaj praznog ognjišta

Djeca nam još uvijek odlaze u svijet pun mogućnosti, a mi ostajemo s praznim ognjištima i tugom u srcu. Balkan šuti, ništa neobično.

Upravo sam se vratila iz Njemačke iz posjeta svojoj djeci. Davno su otišli kao i mnogi vaši. Svi koji smo ih ispraćali znate o čemu govorim i što osjećam. Gledala sam svoju Niku kako se smije, kako se igra i uči, i shvatila koliko su tamo sretnija i sigurnija. Imaju puno više mogućnosti koje ovdje ne dobivaju – bolju školu, priliku da zarade svoj džeparac, da iskuse svijet koji mi ovdje rijetko pružamo.

U našoj stvarnosti, često odrastaju sa strahom i osjećajem da moraju sami nositi težinu svijeta. Sada preuzimaju kulturu novog svijeta i slobodu koja ovdje često ne postoji. Ovdašnje društvo nas je emotivno osakatilo. Nije se baš lako povezati s tisućama kilometara daljine i premostiti onaj drhtaj srca kad tu djecu zagrliš pri dolasku i odlasku. Želiš biti dio njihovog djetinjstva, luka tajni i sigurnosti, biti baka koju sam i sama imala. Uživati u svojih pola stoljeća i pružiti njima ono što nisam uspjela svojoj djeci. Jer život te tjerao naprijed, boreći se za egzistenciju, krov na glavom, posao u tri smjene koji iscrpi i zadnji atom snage

Nisam imala nekog izbora. Nit ih mazila koliko trebala. Nadala sam se da će mi život dati šansu da to ispravim s Nikom, Melani i Klarom. I dok svijet širi svoje horizonte pred njihovim očima, srce ostaje u praznom domu, čekajući trenutke koje još možemo ispraviti.

Za promjene treba hrabrosti, a mi je nemamo. Bunt smo zamijenili tastaturom, ljubav materijalizmom, dok gasimo svjetla u praznim domovima. A oko srca mi još toplo od njihovih ručica, poljubaca i sitnica kojim mi “kradu” dane o kojim sanjam dok su daleko.

Zbog njih, i sve naše djece po svijetu, počesto mrzim ovu državu, ovo društvo koje je svoje najljepše darove poslao na druge adrese.

Ako želimo da naša djeca odrastaju sretna i cjelovita, moramo početi od sebe. Više prisutnosti, više strpljenja, više malih trenutaka koje će pamtiti jer dok djeca odlaze s ognjišta svojih domova, gubi se njihovo djetinjstvo i naš identitet koji smo naslijedili na žuljevitim rukama naših predaka.

Piše: Sanja Križanac