Terapijice, ‘ajmo na po jednu

Ma kakve daske, cijela konstrukcija puca. Toliko škripi da bi i građevinska inspekcija digla ruke — “ovo više nije žena, ovo je ruševina s emocijama.” Neki glasovi u glavi bi da vode kolo, a ti stojiš nasred ringa s ventilatorom u ruci, moleći da bar tamburaši umuknu.

Na jednom ramenu anđelić, na drugom đavolčić, pa se nadvladavaju. A dijagnoze ne daju mira. S’ njima — ni na Vi, ni na Ti, više si na “hej, što sad, što dalje” nivou.

Nakon dugo vremena, našla sam se sa svojom školskom prijateljicom na kavi. Malo ono klasike: kako tvoji, moji, djeca, čovjek, posao, pa obvezno i o zdravlju. Pa već nas stižu godine i hormonalni karnevali koji bi svaku normalnu ženu bacili u konfuziju.

“Ah, što ti reći, “ganjam se po doktorima, dijagnozama,” započinjem. Jer u to vrijeme, dijagnoze sam slagala ko šalteruša papire. Samo što šalteruša bar zna redoslijed, a kod mene – karton ko enciklopedija ludila: “B, bubrezi. S, srce. Ž, živci, itd..”

Krenula sam od dojke, tako nekako sve počelo. Od doktora koji ne vidi problem u čvoriću, jer neću više rađati — valjda manje vrijedna noža i trošenja budžetskih sredstava svog osiguranja. Bit će da se vodi onim, što ga narod naučio, kovertom- pa ne zna dok ne vidi, a ne vidi dok ne platiš! Do doktorice koja slovi kao najbolja u tom području, te mi kaže: “G-đo, budite sretni da krv curi, čisti se “Halo, kakav košmar, ko je lud ovdje! “ Po onome kako me gledaju, rekla bih ja — redni broj dva, odmah iza sustava.

“I šta bi dalje?” pita prijateljica.

Kćerka mi pronalazi doktoricu iz Doboja, koja me pod hitno šalje na operaciju.

“Šta dalje?” već je uzrujana malo.

Nastavljam ja priču, a ona će na to: “A nemoj, pa kud ćeš sada!” — ne idi, života ti dalje.

Eh, tad su mi našli ovo.

Kažem ja tebi: ne idi dalje, ne otvaraj ta vrata više, još će ti naći da si alergična na život!

Suze već pršte od crnog humora za svaku dijagnozu, ona me zaustavlja: “Paaa, ku’š sad?” Kažem ja: ne idi, otkrit će ti još nešto!

A ti, šta je s’ tobom?”

Ona se nasmije, pa doda:
“A i ja ti imam svoje predstave, što s poslom, što s kućom, što s onim mojima…”
I tako krene nizati — di’ca, čo’jek, kuća, posao, računi, tave, baluni — sve redom.

“Ma ti si, bona, cijeli kabare!” smijem se
A ona meni: “Bolje kabare nego drama!”

I tako smo se nasmijale, do suza i do istine — da bez obzira što nosimo svaka svoje ludilo, smijeh u dvoje je i lijek i terapija.

“A ček, ček, kako si izdurala posao sa svim tim dijagnozama?” upita me još.

Ma znaš, kolektiv je bio korektan i razumjevanje na nivou. I novi šef je isprva bio okej, fin. Ali ne lezi vraže — kad sam se vratila s operacije, dođe on onako, ozbiljan i kaže: “Sljedeći tjedan, premještaj, nije strašno… par dana”

A mjesto neadekvatno za moja dva reza na vratu. Toliko neadekvatno, da bi i gladan odustao, ono i ja imam svoje granice. Čovjek valjda mislio da mi je operacija dala supermoći – mogu istovremeno oporavljati se, radit i letit po firmi. Odbila sam, jer mi energija ostala na patologiji sa dijagnozom karcinoma. I stvarno dam otkaz i pomislim: Eto, nek’ svatko vodi svoj cirkus, ja sam svoju kartu pretplatila.

“Draga moja, ti si samo prešla u VIP ložu. Gledaj cirkus odozgo i pij kavu s’ mirom.” nasmijala me s’ tom izjavom, ponovo.

I tako, dok smo sjedile i prepričavale sve naše “kabare predstave”, shvatile smo da nije stvar u tome koliko te život puta baci — nego koga imaš pored sebe da te digne, nasmije i podsjeti tko si bila prije nego su te dijagnoze, računi i šefovi počeli testirati.

Bilo nam je potpuno svejedno gdje smo, koliko ljudi gleda u nas. Trebalo je sve te godine kako nismo bile skupa, spojiti, staviti zarez i nastaviti dalje.Počastile smo se novim nadimkom: Terapijica.

Sve što ti u životu doista treba, je osoba koja te zna slušati, koja zna najgore okrenuti na šalu i ne dati ti da potoneš u depru. Nije lijek samo u bobama, putovanjima, seansama ili ritualima — naučit voljeti sebe.

Bit je u zdravom odnosu, bez straha da budeš svoj. Ne da bi te sažalijevali, već da ti dokažu da može i bolje i gore, i da sve ima svoju stranu humora. Ovo su takve godine kad više pomaže imati jednu Terapijicu nego sve bobe svijeta.

Jer prijateljstvo — pravo, iskreno, bezuvjetno — je lijek koji ne košta ništa, a vrijedi više od svega što novac može kupiti. I ponekad je najbolje što možeš dobiti: “Ajd, sve je to do hormona, popij kavu i prestani googlati simptome”

Shvatiš da nisu najvažniji ni nalazi, ni hormoni, ni računi — nego oni ljudi koji ti drže ogledalo kad se više ne prepoznaješ. Oni koji te znaju i kad nisi nasmijana, i kad si sva od dijagnoza i umora.

Naučimo da se kroz godine ne broje samo bore i nalazi, nego i ljudi koji ostanu uz tebe kad sve drugo popuca. Kad se svijet sruši, a ti još imaš s kim dijeliti kavu, šutnju i smijeh — znaš da si bogatija od pola planete.

Prijateljice poput nje ne liječe tabletom, nego zagrljajem, smijehom i jednostavnim pozivom:

“Ajmo, na po jednu.“

Sanja S. K.