Što daješ, to ti se vrati – samo ne onako kako misliš

Nekad se pitam jesam li ja normalna.
Ne zato što previše osjećam, nego zato što sam predugo bila u društvu onih koji ne osjećaju ništa osim sebe. Narcisi ti kradu mjeru: kraj njih počneš vjerovati da je empatija slabost, a zdrav razum – napad na njihov sveti ego. I onda ti treba vremena da shvatiš: ne, ti nisi luda. Samo si bila normalna među nenormalnima

Narcisi u blizini imaju moć da te natjeraju da se preispituješ.
Postoje narcisi različitih vrsta: čovjek, umjetnik, dijete.
I svi oni imaju jednu zajedničku sposobnost: samoljublje im je jače od gravitacije, a svijet oko njih – dosadan.

A pitam se: koliko su oni u pravu? Koliko ih tko zapravo zove za sud u ovom svijetu?

Previše ih je, gdje god se okreneš. Od radnog mjesta do interneta, od kafića do porodice.Uvijek u istom izdanju: oni znaju bolje, oni vide dalje, oni su moralna vertikala čovječanstva. Il’ narodski rečeno – “sveta vodica”. Svi drugi su glupi, dvolični, bez empatije. A oni? Jadni nose „teret istine“.

I dok pričaju o empatiji i altruizmu, zapravo pričaju o sebi. Pacijenti su svojih osobnih drama. Često se pitamo znaju li oni doista kakvi su? Znaju, nemojmo se zavaravati, da ne znaju ne bi smatrali da im svijet sve duguje.

Njihova stvarnost je njihova kreacija, a svi ostali – scenografija.

I najgore je to što neki od njih nisu samo napuhani. Nego zlobno napuhani.Oni što u svakom detalju nalaze razlog da ti spuste, bocnu, povrijede. Pa onda odigraju scenu: „Što si tako osjetljiva? Ja samo kažem istinu.“

To su oni koji uđu u prostoriju kao da ih je sam Bog poslao u misiji spašavanja svijeta. Objave statuse o tome kako su neshvaćeni, kako su žrtve, kako ih nitko ne podržava…
A u isto vrijeme – zlobni, otrovni, nestrpljivi.
Nema gore maske od one koja glumi patnju, a pod tim licem – moralni glib.

To ti je ona mračna kombinacija – ego, manipulacija, manjak empatije – sve u jednom paketu. Psihologija to naziva „dark triad“. Narod to zove težak čovjek.

Česta scena s njima:
„Znaš ti ko sam ja?“
Ne znam, buraz.
A još manje znam zašto bi to mene trebalo dirati.
Idi kod psihologa, prouči genezu vlastitog ega – možda on uspije složiti puzzle tvog života.

Sponzori ega, kadije i sudije, sve to bez dana staža u skromnosti.

Njihovi najčešći monolozi su, kako im svi rade o glavi, okruženi su glupima, nezahvalnim, svijet ne vidi njihovu genijalnost.

Nema kod njih ni mrva samopropitivanja, ni sekunde tišine u kojoj bi čuli sebe.Ni Boga ne bi priznali kad bi im slučajno rekao da se smire – a što bi se oni „smirivali, duše naše anđeoske“? Pa nisu oni ljudi. Oni su kategorija.

Dok kukaju u tri smjene, zapravo rade jednostavnu stvar: traže pažnju, sažaljenje, aplauz.
To je njihova valuta. Njihov dopamin.
Najluđe? Kraj njih oni koji ih slušaju ispadaju krivi što dišu.
I najjače – oni nikad, ali baš nikad ne bi pomogli drugome da izađe iz gliba. Jer ako te izvuku, više nemaju koga gledati s visoka.Ni Bog sam nije tako razvrstavao ljude, kao oni.

Njihov humor je otrovan. Njihova empatija – gluma. Njihova žrtva – poza. Njihova ljubav – uložak za jednokratnu uporabu. A sve što nije o njima – prestaje postojati.

Ali hajde, priznajem, ponekad je i zabavno gledati ih kako zarađuju aplauze za same sebe, dok mi “normalni” živimo sve što život nam servira. Njegujemo, stvaramo, popravljamo odnose, griješimo, pa ispravljamo. Netko mora održavati ravnotežu između samoljublja i zdravog razuma.

Znaš što je najtužnije?

Upoznala sam ljude koji doista imaju razloga da se dižu u nebesa. Talentirane, uspješne, velike. A oni su tako skromni. Jednostavni. Normalni. Ali kraj ovih o kojima pišem, ne mogu doći do izražaja.

Vrijeme nikome nije ostalo dužno, nit je jedna istina umrla bez da se nije dokazala.
Tako će kad-tad doći u njihovoj „pet minuta“. Nema toga što narcisi kažu da može umanjiti vrijednost skromnih ljudi koji stvarno nose ovaj svijet.

Pa zato pitam tebe: Kad sljedeći put vidiš nekoga tko se hrani tvojom energijom, tvojim vremenom i tvojim živcima – zapitaj se tko je tu zaista lud. Onaj koji uzima sve?

Ili ti, koji iz vlastite dobrote vjeruješ da se i najtvrđe srce može omekšati, ne znajući da narcis ne živi u dubini, nego na površini.

Narcisi ne pobjeđuju zato što su jaki. Pobjeđuju zato što znaju gdje smo nježni. Empatija im je najdraže oruđe, a naša savjest – njihov najdraži poligon. Uvijek igraju na kartu naše savjesti, jer znaju da ćemo krivnju nositi umjesto njih. I to je sve što im svijet znači.

A mi prekasno shvatimo da smo se borili protiv nekoga tko nikad nije imao namjeru biti čovjek.

Na kraju, svijet treba i narcise, da nas podsjeti na granice egoizma, ali i na vlastitu ravnotežu.
Samo što je njihovo samoljublje toliko snažno da ih nitko ne može ignorirati.

Narcisi nisu problem ovog društva.
Problem su oni koji još uvijek vjeruju da će narcisi jednog dana postati ljudi.

Piše: Sanja Strukar Krizanac