Oprostite ako nisam ono što ste od mene očekivali

Ne znam zašto i ne znam kako ali očekivanja su nešto što je obilježilo čitavu moju generaciju. Ja sam, naprimjer, očekivao mnogo toga. Kad sam bio tek dječarac očekivao sam da ću biti dobar prijatelj, odličan učenik, da ću biti pisac, onda kasnije učitelj, očekivao sam da ću biti otac, djed i u konačnici mirni umirovljenik. Naravno, za sve od nabrojanog još uvijek nije kasno, ali kada ti život udari šamar realnosti onda shvatiš da su očekivanja za djecu. I to ne djecu u svakom periodu života nego djecu, bar u današnjem vremenu, one vrtićke, još uvijek pišave, dobi.

Upravo je to period kada gledaš svoje roditelje kako su odrasli, ozbiljni i stabilni ljudi, pa još ako ti je mama učiteljica ili tata policajac, ma nema ti kraja. Tada već odlučiš da želiš biti ono što vidiš pa poredaš svoje plišance, bebe ćele, barbike pa može i pokoji bijesni autić i jednostavno oreš li ga oreš, ne prestaješ. Ti si ipak učitelj. Ako u današnjem vremenu još imaš mlađeg brata ili sestru pa mu se natovariš na kosti s lažnim lisicama, pendrecima i zaključaš ju/ga u sobu to je to, ti si policajac.

E pa vidite, to je sve mašta i u tom razdoblju pustite svoju djecu da još uvijek žive u njoj, nije to grijeh kao što nije grijeh čitati bajke pred spavanje. Bar se nadate da će vaše princeze sanjati prinčeve na bijelom konju a vaši hrabri sinovi kako ubijaju zmaja. Može, može, nije nikakav problem, bar se tome nadate. Kada krenu u prvi razred zapravo očekujete da će vam djeca biti odlikaši, upisati bijesne fakultete i biti najuspješniji ljudi na svijetu. Može, može ali to je već sad problem. Iako to očekujete od svoje djece ipak se pribojavate ako se to stvarno desi. Pribojavate se financijskih troškova koje sve to može donijeti ali se u drugu ruku ne osvrćete previše jer, pobogu, još su uvijek mali i što oni znaju. Sada smo već u tinejdžerskim godinama i vaša blagoslovljena dječica itekako znaju što žele ali to nije ono što ste očekivali. Netko želi biti obućar, netko IT znalac, netko odvjetnik a netko jednostavno želi bijesan auto. Nije ni to nikakav problem, iako je zapravo ogroman, kredit jedan, drugi, treći i dijete vam je već završilo srednju školu, a poneko i fakultet a onom što nije želio niti jedno niti drugo kupili ste bijesno auto, skup stan i odmor na Maldivima iako vi ljetujete u bazenu pored kuće. Samo da je moje dijete sretno. Od jednih očekujete da se osamostale i napuste obiteljsko gnijezdo, zasnuju vlastitu obitelj, a od drugih da vas u starosti podrže i brinu se o vama dok od trećih ne možete očekivati ništa. Reći ću vam ipak što se desi.

Ovi od kojih očekujete da zasnuju nešto svoje zapravo postaju ovisni jer su čitav život živjeli pod staklenim zvonom. Mama to, tata ovo čim zatrepćem i zaplačem. Čitav su život živjeli zaštićeno kao polarni medvjedi i ipak nisu ispunili vaša očekivanja. Ovi drugi pak vas u starosti i ne poznaju. Zovu jednom mjesečno i to preko khmvoljekhm, posjećuju jednom godišnje a unuke viđate samo za rođendane. Njihovi supružnici vas ne poznaju, ne podnose a o poštovanju ne treba niti govoriti i onda patite do kraja svog života. Preispitujete sve svoje životne odluke sve dok ne dočekate kraj. A ovi treći… ovi treći rade i jedno i drugo. Samostalni su, imaju stabilan posao, stabilan obiteljski odnos i ipak ih viđate dvadeset i pet puta mjesečno, zovu vas svakodnevno, njihovi partneri vas cijene i obožavaju a unucima ste apsolutno sve na svijet.

U čemu je stvar?

Ne očekujte previše, ne očekujte niti premalo. Zapravo, ne očekujte ništa jer se tako nećete iznenaditi postupcima drugih. Nećete se iznenaditi životom ma koliko on dobar ili težak bio. Ne očekujte ništa.

Zašto onda mlađe generacije sve rjeđe govore o očekivanjima? Jer ih jednostavno ne žele podijeliti i razočarati se nego će radije stajati po strani i smješkati se dok svi njihovi planovi polako idu uzlaznom putanjom.

Zato šutite, budite strpljivi i jednostavno će sve sjesti na svoje mjesto, a ako i ne sjedne zaboli vas đoka, ništa niste ni očekivali.

Piše: Matej Livančić