Ono što ostaje uz kamen spoticanja

Gledajući oproštaj od čovjeka koji se nikad javno nije izjašnjavao o svojoj vjeri, a koji je volio sve narode, i svi su njega voljeli – ponukalo me je na jedno promišljanje.

O ljudskosti, o zidovima koje sami sebi podižemo i o težini koju nosimo dok pokušavamo biti jedni s drugima.

Jučer smo i mi u Vitezu odali počast gromadi od čovjeka Halidu Bešliću.

Bilo je divno vidjeti sve te ljude ujedinjene u glazbi. Glazba je uvijek povezivala ljude. Pjesme su nas nosile u beskraj, odvrtale ventile tuge, radosti. Točili smo emocije van, da nas ne uguše. Svi smo isto krvavi, ispod kože.

Jedna sugrađanka nakon okupljanja reče: Ovdje si bio samo čovjek!

Dal’ ima veće časti od toga!

Na kraju života, kad krenemo svi tim istim putem, kojim svi moramo poći, jedino što se broji je kakav si bio čovjek.

Ne vrijedi ti tada ni novac, ni članska iskaznica, akademsko obrazovanje- ništa.

Samo ono što dao si drugima, jedino je tvoje.

Čovjek teži jedinstvu. Teži ljubavi, razumijevanju, osjećaju da pripada nečemu većem od sebe.

I opet, gotovo svakodnevno, spotičemo se o prepreke koje sami gradimo, s kamenjem oko vrata. Svaki naš strah, svaka predrasuda, svaka podjela, mala je oluja koja otežava put ka ljudskosti.

Vjerski identiteti, koliko su god potreba, toliko su nam i spoticanja kroz život.

Pomoz Bog, Faljen Isus, Merhaba… riječi koje su nekad bile topli pozdrav u domu, sada se ponekad pretvaraju u barijeru.

Ja bih te pozdrave zabranila na poslu, i u javnim ustanovama.

Kući budi što želiš, u krugu svoje obitelji i svoje vjere, ali na ulici, u školi, na poslu, među ljudima, budi čovjek.

Vjeruj, nije teško, evo Halid nam je to dokazao.Bio je vjernik, veći od svih nas zajedno, svojim djelima je to dokazao. Pomagao, bez da se eksponira, te su mnogi činovi dobrote izašli u javnost tek nakon njegovog odlaska.

I svaka istinska vjera propovjeda o ljubavi i razumijevanju. I kakvi smo mi onda “vjernici” ako sudimo bez da razumijemo, pomognemo?!

Zašto onda imamo toliku potrebu identificirati se kroz vjeru, kroz razlike? Zašto nas ta “zvijer” u nama tjera da drukčije gledamo kao prijetnju, a ne priliku za razumijevanje?

Svijet je malen, a srce može biti beskrajno. I opet, toliko je teško danas biti čovjek – jer biti čovjek znači gledati iza etiketa, iza rituala, iza pozdrava. Znači davati, bez očekivanja, voljeti bez uvjeta.

Dok ne naučimo da dom nije samo četiri zida, a pozdrav nije sredstvo identifikacije, dok ne naučimo da ljubav i suosjećanje ne poznaju granice – bit će nam teško. Teško, ali vrijedno truda.

Biti čovjek je najteži, ali i najljepši zadatak, poput ptice koja u oluji traži svoj put prema svjetlu.

I ipak, unatoč svemu, ostaje nada.

Nada da ćemo podići djecu koja će pozdravljati svijet osmijehom, a ne etiketom. Djecu koja će kući čuvati vjeru i tradiciju, ali na ulici, u školi, na poslu – biti ljudi. Djecu koja će razumjeti da ljubav i poštovanje nisu privilegija, nego obaveza.

Neka nas Halid inspirira da sami postanemo gromade dobrote – da pređemo s riječi na djela, da ostavimo trag koji će slaviti život, a ne razlike.

Ako to naučimo, možda jednom, konačno, težina koju danas nosimo nestane, a čovjek postane ono što je oduvijek trebao biti: otvoreno srce, bez granica, spremno voljeti i biti voljeno.

Možda je vrijeme da prestanemo mjeriti tko se kako krsti i kako pozdravlja — život ionako ima previše ozbiljnih stvari da bismo se još i oko toga mrštili.

Pođimo putem razumijevanja i uvažavanja; ako već ne možemo svi u isti red u crkvi ili džamiji, možemo barem stati u isti red u životu, s osmijehom i dobrom namjerom, da priklonimo ljubav.

Piše: Sanja Strukar Križanac