Kad bol izađe na ulice

Sarajevo ovih dana gleda upravo tu bol koja je izašla na ulicu.
Nakon nesreće s tramvajem, smrti mladog čovjeka, straha koji je visio nad svima koji koriste javni prijevoz, ljudi su učinili ono što čine kad više nemaju povjerenja ni izlaza: izišli su na ulice.

Ovaj put, bez interesa za politikom, nego zbog istine, zbog rješenja koje će netko opet gurnuti u kut kad pronađu “žrtvenog jarca”.

Ali kao i uvijek na Balkanu, čim se pojavi otpor, pojavile su se i podjele.

Svaki prosvjed, pogotovo onaj koji krene iz boli, ogoli društvo do kosti. Gotovo svaki prosvjed ima tri lica-

–Prvi su oni koji izađu.
Mladi, roditelji, prijatelji, nepoznati ljudi koji nose istu bol u sebi. Oni koji znaju da šutnja nikad nije donijela pravdu.

–Drugi su oni koji jedva čekaju priliku da obezvrijede prosvjede, nazovu ih kaosom, ruljom, destabilizacijom. Da na tuđoj nesreći naprave političku pozornicu.
Žrtve im uopće nisu u fokusu, samo pozornica pred izbore.

–Treća skupina je najtiša i možda najopasnija.
To su oni kojima prosvjedi smetaju jer kasne kući. Ne zanima ih sustav, dok ne pukne nad njihovom glavom. Ne zanima ih odgovornost, dok ne postane osobna.
Empatija im počinje i završava na osobnom pragu.

Ljudi ne izlaze na ulice jer vole prosvjede.
Izlaze jer su umorni, od nemarnosti, nepravde, ponavljanja istih scena koji koštaju života.
Od tragedija koje se zaborave.
Od sustava koji reagira tek kad se zapali javnost, a onda se vraća u kolotečinu, glumeći da su tu u interesu naroda. A sve su, samo za narod nisu. Jer da jesu, jučer bi neko bio na ulici sa svojim sugrađanima, sa svojim glasačima. Ali i oni nekom “čuvaju leđa” jer su svima ruke prljave.

Ni ovi prosvjedi nisu drugačiji. U njima je tuga, otpor i izdaja, za sve ove godine raznih stranaka na vlasti.
U njima je fokus na podršku povrijeđenima, vozaču tramvaja, obiteljima stradalih.
I ono tiho pitanje koje lebdi godinama – hoće li i ovo biti zaboravljeno?

Najtužniji dio cijele priče nisu ni incidenti, ni prepucavanja, ni komentari. Najtužnije je koliko brzo zaboravimo da se iza svake vijesti nalazi nečiji svijet koji se raspao. Da se još uvijek navikavamo na nepravdu, k’o sa ožiljkom nakon operacije, ispod kog ostao karcinom koji nas izjeda.

Dok jedni pale svijeće, drugi mjere kolonu automobila. Dok jedni mole za život i Ellin oporavak, drugi broje minute kašnjenja.

Društvo koje gubi empatiju, gubi mnogo više od sustava. Gubi sebe i postaje samo marioneta nečije bahate vladavine.

Prosvjed nije problem, šutnja jest.
Tražiti odgovornost nije radikalizam, nije ni anarhija. Tražiti istinu i odgovornost, nije rušenje države. Naprotiv.
To je jedini način da društvo ostane živo i sigurno, koliko to danas može biti.

Na kraju, ostaje nada.
Nada da će se Ella oporaviti i imati život, kakav svako dijete zaslužuje.
Nada da će istina ugledati svjetlo dana.
Ne polovično, ne kroz priopćenja, nego jasno i glasno, da će dati ostavke oni koji su krivci. Bar toliko bi morali imati moralne obveze, jer na njihovim rukama i novčanicama je krv jednog nedužnog života!

Nada da će ova tragedija konačno pomaknuti stvari koje se godinama ne pomiču:
da će stari tramvaji otići s pruga,
da će dotrajali autobusi nestati s cesta,
da će sve što je prijetnja ljudskim životima prestati biti “normalno stanje” da ćemo moći živjeti od svog rada i dostojanstva, bez da presijecaju vrpce i slavi otvaranje pučkih kuhinja.

Ovo nisu prve žrtve sustava. Bilo ih je previše, da bi se oprostilo. Cijena je previsoka, plaćena životom jednog mladog umjetnika, jednom borbom izmedju života i smrti tima ljekara za Ellin život, jednim vozačem tramvaja koji će platiti cijenu za sve njih koji će nastaviti i dalje čuvati fotelje i stavit “obraz pod noge”

Eldoran, Ella, i tramvaj smrti, su jedni od onih koje su nas natjerale da zastanemo i pitamo tko je sljedeći.

I zato ova priča ne smije završiti kao mnoge prije nje.

U zemlji u kojoj ima novca za političke vozne parkove, mora ga biti i za sigurnost ljudi.
Na kraju krajeva, sve to plaćaju isti oni koji danas pale svijeće za Erdoana i mole za Ellin oporavak.

Sanja Strukar Križanac