“Kako siješ, tako ćeš i žeti”

.

“Kako siješ, tako ćeš i žeti”- poruka jesenske ravnodnevice, koja se ne odnosi samo na zemlju, nego na sve sfere života.

Svi mi, pa i Dodik “bere” plodove svoje vladavine. U RS-u raspisani prijevremeni izbori planirani za 23.11. Riječ je o 6,4 milijuna KM.

Fina svotica, nešto se mislim i nije mi ni malo čudno što su pokušali opstruirati izbore. Tko se odriče predsjedničke fotelje? I da je spreman izgubiti svoju svitu, koja s njim, uživa sve blagodati života.

Pa sjeti se ovog svog teksta i revolta na ovakve stvari

Izići na izbore ili ne?

Počela je komična pred izborna predstava “blaženih” marioneta i mora obećanja su potekla. “Blago” se nama, ni za što više ne trebamo brinuti.

Umorilo me gledati ista lica na panoima, slušati ista lažna obećanja, slušati o domoljublju. Puna usta i džepovi “domovine.”

Iste “zakrpe” na ulicama već toliko godina. Isti ljudi vrpcu presijecaju na graničnim prilazima, dok mašu našoj djeci što odlaze. Puna usta i Boga i vjere. Svega sam Djela! Meni pun kofer svega toga. Ne zamjeram ja toliko njima koliko nama. Kad onu markicu prevrćeš u ruci i plačeš s mirovinom i plaćom, kud s njom?’

‘ebes li im i ti sve po spisku tada? Ili se tješiš, neka bar me moj – u zdrav mozak. Ako je još zdrav?

A koji je taj “Moj”?

Onaj što mi ne da disati, onaj k’o zapošljava ljude bez adekvatne spreme na državne jasle? Na poslove iz snova s plaćom o kojoj mi “mali” možemo sanjati! Taj, svega mi nije moj, a nije ni tvoj, jer misliš isto kao i ja. Pa zvao se ti Ivo, Milorad ili Mujo, nema veze, tvoje dostojanstvo i sposobnosti su samo “fikcija” koja nema smisla ni vrijednosti, za njih. Ti nisi Podoban.

Nije ovo nikakva jugonostalgija, nije ovo nikakav krik u pomoć. Samo gola istina, svih Nas, koja boli, a koju izabrali svojom apatijom. Ako već 30 god toneš i nikad koraka naprijed, upitaš li se da l’ si mogao drukčije? Stežeš remen na hlačama do zadnje rupice, a oni bujaju k’o krofnice. Čitav svijet u borbi protiv pretilosti, mi nemamo tih problema. Naša vlast brine i o našem zdravlju.

Prava istina je Pandorina kutija.

Tko ima hrabrosti otvoriti je i suočiti se vilajetima ovog društva? Egzodus odlaska mladih, minimalac plaća i mirovina, ženu i majku kao stub društva. Ja za sve vrijeme njihove vlasti ne osjeti tu njihovu ljubav i brigu.

Naprotiv!

Zaplaka k’o tisuće matera u ovoj našoj Bosni a ona tako lijepa, puna potencijala. Samo krivi ljudi je prevedoše žednu preko vode, da bude njihova. Kraj njih, nama ne trebaju agresori. Pustiše korijenje k’o ambrozija! A mi gnojimo neumorno, dajući im glas. Pa, mater vjetru, zaokruži bilo koga drugog, sem ovih što nas žive ukopali. Ne može biti gore, možda bude bolje ili isto. Ali, pokušali smo! Pa svjetla obraza komentiraj po FB o nedostacima društva, vlasti. Samo nemoj sjediti skrštenih ruku i “mlatit” po tastaturi.

Tako mi Boga stidim se svoje nemoći, ova četiri zida što gradili svojoj djeci, a sad “zjape” prazni. Stidim se matere kad mi se požali koliko joj koštaju lijekovi, ne mogu joj pomoći. I sama u istoj gabuli. Ali pokušavam izdići se iznad ovog glasom i razumom. Ne dozvoljavam si da im se slatko osmjehujem, a grizla bi ih!

I volim još ovu Bosnu, na čijoj vodi nam zavide, na čijim planinama i u šumama odmaraju putnici namjernici. Volim entuzijastičan pogled na život nas koji pokušavamo promijeniti se i dati joj dio sebe. Dugujem ja to svojim pradjedovima što mi ostaviše ovaj komad zemlje, ovo nebo. Doista, vrijeme je za promjene i malo “striptiza”.

Jesen stiže, Dunjo moja”

Ne odustajemo od “proljeća” naših života. Skupimo snage posijati nešto novo, dugujemo to zemlji, djeci, a možda i samo možda i sebi!

Piše: Sanja Strukar Križanac