Međunarodni dan zagrljaja ne bi trebao biti još jedan datum koji ćemo sutra zaboraviti. On bi trebao biti podsjetnik da ne odgađamo ono što je važno. Da ne čekamo „bolji trenutak“ za bliskost. Jer taj trenutak najčešće je Sada!
Međunarodni dan zagrljaja nosi poruku da grljenje nije samo čin, to je snažna poruka koja prenosi ljubav
Postoji i simpatična “teorija zagrljaja” koja kaže da nam je četiri zagrljaja dnevno potrebno za preživljavanje, osam za održavanje, a dvanaest za napredak u životu.
Jedan iskren zagrljaj dragog prijatelja ili partnera može imati jako snažan utjecaj na naše tijelo.
Zagrljaj je čudna stvar. Tako jednostavan, a tako moćan. U njemu nema laži, nema uljepšavanja. Ili ga želiš, ili ne. Ili znači, ili ne znači ništa. Ne možeš zagrliti napola. Ne možeš ga odglumiti, a da se ne osjeti praznina.
Ne traži objašnjenje, ne treba prijevod i ne poznaje razlike, ali ostavlja trag. Nekad kaže „tu sam“, nekad „razumijem te“, a ponekad je jedino što u tom trenutku imamo za ponuditi.
Psiholozi često ističu da je čovjek biće dodira. Prema mišljenju stručnjaka iz područja mentalnog zdravlja, fizička bliskost ima ključnu ulogu u osjećaju sigurnosti i emocionalne stabilnosti.
Zagrljaj, kažu, aktivira prirodne mehanizme smirenja, smanjuje osjećaj napetosti i jača osjećaj pripadnosti – osobito u vremenima nesigurnosti, straha i iscrpljenosti.
No, zagrljaj nije samo pitanje psihologije. On je i društveni pokazatelj. On govori o povjerenju, o otvorenosti, o spremnosti da drugoga pustimo blizu sebe. A upravo tu danas često zapinjemo. Naučili smo se čuvati, braniti, zatvarati. Ne zato što ne osjećamo, nego zato što se bojimo pokazati osjećaje.
Stručnjaci upozoravaju da dugotrajni nedostatak bliskosti može dovesti do osjećaja izolacije, pa čak i emocionalne otuđenosti. U takvom okruženju, zagrljaj prestaje biti spontan, postaje rijedak.
I zato je važno o njemu govoriti, ne kao o romantičnoj ideji, nego kao o stvarnoj ljudskoj potrebi.
Živimo u vremenu poruka, emotikona i „čujemo se“. U vremenu u kojem često znamo sve, a zbilja rijetko znamo kako je ljudima oko nas.
I baš tada zagrljaj postaje neprocjenjiv. Ne zato što ga ne možemo dati, nego zato što smo zaboravili koliko nam je potreban.
Zagrljaj neće rješiti probleme. Ne briše dugove, ne popravlja odnose preko noći, ne mijenja prošlost. Ali daje ono najvažnije , osjećaj da netko stoji uz tebe dok sve to nosiš. I ponekad je to jedino što čovjeku treba da nastavi dalje, da zna da nije sam.
Postoje zagrljaji koji traju sekundu, a pamte se godinama. I oni koji traju dugo, ali ostanu prazni. Postoje zagrljaji iz navike i oni iz potrebe. Oni tihi, kad riječi više ne pomažu. I oni jaki, kad se smijemo i ne puštamo.
Danas, dok se podsjećamo na zagrljaje, možda bi bilo dobro zapitati se: koga dugo nismo zagrlili? Kome smo ostali dužni bliskost jer „nije bilo vremena“? I kome bismo danas mogli biti sigurno mjesto, makar na nekoliko sekundi?
Zagrljaj ne rješava probleme, ali daje snagu da ih nosimo. Ne briše razlike, ali stvara mostove. I ne traži savršenstvo, samo da doista “budeš tu”
Zato danas zagrlimo. I sutra. I onda kad nije nikakav dan.
Jer svijet je ionako dovoljno hladan i bez da i mi postanemo takvi.
Piše: Sanja Strukar Križanac
