Od petka do petka: nikad dosadno ali uvijek malo previše

Tjedan je otvoren informacijama o tragediji u Tuzli, gdje je dom za starije izgorio jer je kabal od radio-aparata rekao: „Ljudi, dosta mi je.“ Da, cijela zgrada planula je zbog kabla. Rezultat: 17 mrtvih, milijun pitanja, i jedna ostavka koja zvuči kao: „Eto, ja sam svoje odradio, vi se sad snalazite.“ Istraga ide svojim uobičajenim bh. ritmom, to jest, kreće kao svaka istraga,formiraju se komisije, odbori, nadzori, pišu zapisnici, ali završi negdje između „nije nam prioritet“ i „tko se još toga sjeća“.

Državna politika, kao i uvijek, odigrala je svoje komično-tragično kolo. Usvajanje proračuna opet je izgledalo kao zadnje minute ispita kad shvatiš da nisi pročitao gradivo. Hitna sjednica, dramatična sjednica, sjednica koja je hitnija od prethodne hitne, sve u svemu, kaos koji se pokušava prodati kao institucionalna ozbiljnost.

Proračun od više od milijarde maraka donesen je brzinom kojom se inače naručuje ćevapi nakon pijanke. A pola institucija koje bi trebalo financirati ostavljeno je na čekanju, isto kao i svi oni građani koji još misle da ova država zna što radi.

Mostar je, nažalost, donio vijest koja je sve zaledila: brutalni femicid. Djevojku ubija Anis Kalajdžić, nogometni sudac, jer u ovoj zemlji očito možeš biti sudac na terenu, ali ti nitko ne sudi na vrijeme u stvarnom životu. Naravno, od ranije poznat policiji. Nakon toga standardna melodija: svi osuđuju, svi se zgražaju, svi najavljuju „strože zakone“, „hitne mjere“, „akcijske planove“, dok žena u ovoj zemlji i dalje ne može biti sigurna ni u vlastitom domu. Femicid se ponavlja, institucije glume iznenađenje, i krug se nastavlja. Jedino što stvarno radi, to su objave na društvenim mrežama, jer tko se danas ozbiljno bavi prevencijom kad je jednostavnije napisati „Nasilje je nedopustivo“ i otići na pauzu?

A tu je, kao šlag na sve, i proslava 30 godina Daytona. Jadnom daytonu 30. rođendan,a BiH i dalje pokušava shvatiti je li to torta ili dugogodišnja politička kazna Političari se slikaju kao da su dobili Nobelovu nagradu za mir, dok se narod pita gdje je taj mir. Trideset godina kasnije, Dayton izgleda kao softver koji je odavno trebao ažuriranje, ali korisnik stalno klikće „podsjeti me kasnije“. I onda se čudimo što sve šteka.

Vitez je i ovaj tjedan briljirao na svoj prepoznatljivi način. Općina je izbacila nacrt proračuna za 2026. od skoro 19 milijuna maraka, porezna uprava je opet prošetala kroz općinu i šire područje, loveći one što prodaju aute k’o da je buvlja pijaca. Nekim objektima skinuli su rolete jer ništa ne uljepša dan kao svježe zapečaćena radnja. Sigurnosni izvještaj kao i obično: nekoliko krivičnih djela, red narušavanja javnog reda i mira, te prometne nezgode koje već spadaju pod “standardnu opremu” Viteza. I klasično- lokalne tenzije, politička nadmudrivanja, statusi na Facebooku koji izgledaju kao objave ljudi koji su previše dugo bili bez sna, sve standardno- vode nema, struje zasad ima. Vitez zapravo funkcionira kao mini verzija cijele BiH: puno buke, puno emocija, malo rješenja, ali zato odlična zabava za promatrače sa strane.

Vjesnik u Zagrebu napokon je postao vijest tako što je praktički cijeli izgorio. Požar je gutao katove, staklo letjelo na sve strane, a vatrogasci odustali jer je zgrada klimala kao pijanac. Šteta totalna, grad blokiran, a maloljetnik priznao da su “za foru” zapalili kartone. Ukratko: Vjesnik je planuo spektakularnije nego što je ikad išta objavio.

Pljačka zlatarne u Kalesiji je bila pravi akcijski film za odrasle razbojnici pucali, policija uzvratila, jedno tijelo kasnije izbačeno iz zapaljenog auta, a metci završili u zidu osnovne škole. Ukratko, kaos koji bi mogao poslužiti kao scenarij za Netflix, ali nažalost, ovo je stvarni život, doduše život u tuzlanskom kantonu je dugo već poput horora za Oscara.

Laura Gnjatović završila je među prvih 30 na Miss Universe, što je za naše standarde već mala senzacija. No krunu je, naravno, odnijela Fátima Bosch iz Meksika i to usred skandala. Uoči finala posvađala se s direktorom natjecanja koji ju je nazvao “glupom”, jedan sudac je demonstrativno napustio dvoranu tvrdeći da je pobjeda namještena, a cijela priča smrdi na backstage dogovore više nego na parfeme natjecateljica. Ukratko: Laura solidna, Bosch okrunjena, Miss Universe kao i uvijek cirkus s večernjim haljinama. Neki čak kažu da je misica izabrana preko radija, jer drugog objašnjenja za njen izbor nema. Ne bih da sudim o tome, pogotovo ne petkom kad su mi podočnjaci do poda i izgledam ko da su me sastavili iz 5 različitih kinder jaja. I tako se i osjećam. Uglavnom, pobjeda koja je više uzdrmala internet nego pola političkih odluka ove godine.

Sve u svemu tjedan k’o i svaki drugi: tragedije koje se ne smiju događati, politički performansi koje nitko normalan više ne pokušava razumjeti, femicid koji otvara stare rane, obljetnice koje slave formu bez sadržaja, zagrebačke zgrade koje žive svoje arhitektonske sapunice i missice koje pokreću više rasprava nego proračun. Kao i uvijek, Balkan je ostao vjeran sebi: nikad dosadno, ali uvijek malo previše.

Piše: Marijana Strukar