Nek’ susjedu crkne krava

Kažu da smo mi narod toplog srca. Toliko toplog da se grijemo na tuđu nesreću. Neki pale drva, neki plin, a mi pakost. To nam je obnovljivi izvor energije. Ne treba nam ni solarna ploča ni vjetroelektrana, dovoljno je da susjedu propadne plan, i cijelo naselje se blago zažari od zadovoljstva.

Nekad su ljudi gledali u nebo i molili se za kišu. Danas gledamo u susjedov balkon i molimo se da mu kiša uništi rublje. Ili da mu se prospe juha po tepihu. Ili barem da mu dijete ne upadne na željeni fakultet , čisto da svemir ostane pravedan. Jer nije red da nekome baš sve ide. Mi vjerujemo u ravnotežu: ako se netko smije, netko drugi mora gristi jastuk.

„Nek susjedu crkne krava“ nije samo izreka. To je naš operativni sustav. Instaliran još u djetinjstvu, nadograđivan svakom kavom i svakim „jesi čuo?“ za čim u roku od odmah ide „pa odakle mu“. Generacije su ga usavršavale, a novi moduli samo dodaju cinizam: što noviji model susjeda, to sofisticiranija verzija zavisti.

Stara izreka “nek susjedu crkne krava” bila je simbol naše tradicionalne, sitne zavisti, onog slatkog osjećaja kad drugome malo krene nizbrdo. Ali vremena se mijenjaju, pa i naše zloćudne želje postaju ambicioznije. Danas više nije dovoljno da komšiji crkne krava jer ipak smo mi ljudi 21. stoljeća, volimo konkretne rezultate. Nova verzija, “ne želim da susjedu crkne krava, ja želim da crkne susjed”, odražava duh modernog Balkanca: efikasan, direktan i bez nepotrebnih metafora. Ukratko, evolucija od pasivne zavisti do aktivnog projektiranja karme s dozom crnog humora, naravno.

Eto nas, 21. stoljeće. Digitalna empatija, ali analogna zloba. Nema više krava, ali ima Wi-Fi, kredita i kvadrata. Danas se ne broje litre mlijeka, nego lajkovi, pratitelji i godišnji odmori. Tko ima više odmah je sumnjiv. Tko ima manje: potvrda da je svemir još uvijek pošten, jer svi znamo da tko je pošten ne može imati ništa.

Teško je danas zadovoljiti prosječnog čovjeka samo jednom kravljom nesrećom. Ljubomora je postala sofisticiranija, a susjedski odnosi kompetitivniji nego ikad. Nekad si gledao preko ograde i brojio tuđe bale sijena, a danas preračunavaš kvadrate, rate kredita i broj putovanja godišnje. U tom kontekstu, želja da “crkne susjed” zvuči gotovo poetično iskrena, čista i bez licemjerja.

Jer ako ništa drugo, barem smo autentični u svojoj zluradosti. Ne mislimo, naravno, da netko umre, ne to. Nego da se jednostavno ne ističe ničim. Da se potrudi da nam ne upada u oči, ali to je teško jer mi gledamo i najsitniji detalj.

Kod nas nitko nije sretan, ali svi budno prate tko bi mogao biti, pa kad ga nađemo, onda ga analiziramo. Otkud mu? Tko mu je to sredio? Tko ga je pogurao?

Zavist nije mana, nego društvena svijest. Ako nisi zavidan, znači da ti nije stalo. Jer kod nas se ljubav prema zajednici mjeri količinom ogorčenosti prema onima koji su uspjeli. Mi nismo zlobni, mi samo „ne volimo kad se netko pravi važan“.

Naše oči su stalno na ogradi, naši živci stalno na rubu, a naša sreća stalno na čekanju. Ako susjed kupi novi auto, mi ne vidimo boju ; vidimo leasing, kamatu i dan kad će mu netko ogrebati vrata. Ako promijeni prozore, znamo točan iznos subvencije. Ako ode na more, mi brojimo dana koliko mu je bilo oblačno i je li platio smještaj ili se „uvalio“ nekome.

I dok tako čekamo da se nekome nešto loše dogodi, svijet prolazi pored nas. Tuđe krave crkavaju, naše nestaju, a mlijeka nigdje. Ali važno je da smo moralno čisti: „nisam ja njemu ništa poželio, samo nek’ se zna da nije pošteno da mu sve ide, nije to s Božje strane.“

Na kraju, sve je to smiješno i pomalo tragično. Jer dok želimo da susjedu crkne krava, ili, u naprednijim slučajevima susjed, ne primjećujemo da smo mi već odavno ostali bez ičega. Bez krava, bez susjeda, bez osmijeha. Samo mi, ograda, i beskrajna nada da će netko drugi imati manje, da bismo se mi osjećali više.

Možda je vrijeme da prestanemo brojati tuđe krave, rate i živce, i da se napokon posvetimo vlastitom toru. Jer, ruku na srce, lakše je poželjeti da susjedu crkne nešto nego zaliti vlastitu travu , ali ni trava ni život ne rastu od zavisti. Možda bismo svi bolje živjeli kad bismo se manje bavili susjedima, a više sobom… i svojom kravom, ako je još imamo.

Piše: Marijana Strukar