Mislila sam pisat o slobodi, ali me stvarnost preduhitrila

Dok razmišljam o njima, osobito o djevojčicama iz Tuzle i paklu koji su morale proći, osjećam sram zbog naše kolektivne šutnje.

Jesmo li svojom apatijom, zaslužili svo zlo oko nas?

Što nam još mogu učiniti, a da se već nismo pomirili s tim?
U Novom Sadu studenti su spustili 16 lampiona niz Dunav, po jedan za svaki izgubljeni život – svjetlo koje nije bilo samo simbol, neg’ je vrištalo protiv zaborava. Studentski protesti nisu tek bunilo protiv politike; oni su čin dostojanstva, izbor da se mladost ne preda korupciji, nepravdi. Ostavljaju klupe, ispite i sigurnost svoje mladosti, zarad dostojanstva koje im uporno pokušavaju zgaziti.

U Tuzli su građani izašli na ulice kako bi zaštitili sve naše djevojčice i dječake, iskazujući odlučnost da zlostavljanje mora biti kažnjeno, a povjerenje u institucije mora biti obnovljeno.
Prosvjedovali su zbog onih koji su zlorabili povjerenje, onih koje su zlorabili povjerenje, onih koje su trebali štititi, a oni su ih zlostavljali. Oba grada nose istu poruku: “Ako sistem ne zna čuvati i zaštiti živote, onda ga treba mijenjati”

Oni koji dižu glas da se čuje, oni koji ostave svoj život, za neko veće dobro– to su istinski borci za slobodu. To nisu samo scene za vijesti; to su ljudi koji pokazuju da je borba za istinu moguća i da se ne predaju. Ti ti ljudi pokazuju da je prava sloboda Čin hrabrosti – podići glas, braniti dostojanstvo i živjeti po načelima koja vrijede, čak i kada cijeli sustav šuti.

Nije to fancy parola ni inspiracijska poruka na Facebooku, tu su suze, hrabrost i dostojanstvo.

Kao Mandela i King, Novi Sad i Tuzla pokazuju da prava sloboda zahtijeva hrabrost i da svijet neće sam od sebe postati bolji.

Suludo je danas misliti da je čovjek slobodan. Okovi koje nosimo – od obitelji, društva, države, politike – postaju sve teži. Privid da se nešto pitaš, samo je iluzija i najveća za’ebancija koju si ikad progutao. Ponekad dok razmišljam o tome, mislim da je samo čovjek u pećini bio slobodan: luk, strijela, par listova, nebo, zemlja i priroda.
Roditelji? Prvi naši tamničari. Kažu ti: “Radi ovo, ne ono”, oblikuju te, guše te, da ispuniš njihove nedosanjane ambicije. A ti, tele, misliš da voliš sve što ti serviraju. Od vrtića te uče kako da crtaš, šutiš kad stariji priča i onda bum – odrasteš!

Birokratski apsurdi i licemjerje sustava su sljedeći nivo pakla. Plaćaš porez, čekaš dozvolu, trčiš po uredima i moliš za potpis, dok podobni na foteljama smišljaju, kako te se riješiti. Na šalteru ti se smije u facu i na kraju kaže: “Žao mi je, pravila su takva ili ti fali neki papir.”

A društvo. Ti, mali ljudi, što misle da biraju, a ustvari su “izabrani” te gutaju sve što im serviraju. Oni koji prodaju gu’icu za fotelju, ali su sposobni zatrpati ti mozak iluzijama da su tu, da bi tebi bilo bolje.
“Mater domovina” te nauči da si slobodan, samo ako se slažeš s njom. Inače si ko pikado meta. I što dobiješ? Sve sem sebe.
Spoznaja dolazi prekasno – sloboda je san koji ne postoji za one koji plaćaju račune i zarađuju svojim znanjem i sa svojih deset prstiju.

Svijet je postao cirkus gladnih ljudi. Jedni se prodaju da prežive, drugi kupuju da zaborave. Tko izgubi posao, izgubi dostojanstvo. Tko proda dostojanstvo, dobije kravatu i osmijeh na kredit.
“Sada si dio igre, igraj ili propadni” – jedno od gesla opstanka.

A ja, ja samo pišem. Pišem, a oni se smiju.
Kažu: “Tko još danas čita, ženo? Što ti to treba?”
Moj prijatelj reče: “Slobodni smo, jer se bavimo poslom koji nikome ne treba.” Zbilja, je u pravu.

U doba kad ljudi scrolaju po cijele bogovetne dane, kad hrane algoritme i mole se “Cukerbegu” za like, svaka olovka i tvoja misao, je čin pobune.

Prisjećam se ljudi poput Nelsona Mandele i Martina Luthera Kinga – ljudi daleko ispred svog vremena. Mandela je godinama bio zatočen, a nikad slobodniji. Zatvor mu je bio manji od naših telefona. King je sanjao svijet gdje su ljudi ravnopravni, a ne ravnodušni. Gdje sloboda nije reklama ni iluzija suvremenog čovjeka. Njihova borba nije bila laka, ali je pokazala da se vrijedi boriti, da vrijedi osjetiti, sanjati i stajati za ono što je ispravno. I pitam se: gdje smo mi izgubili slobodu biti svoji?

Nije bilo rata, a predali smo se. Bez metka, bez otpora, samo smo potpisali – “prihvaćam uvjete korištenja”.
Svi bi slobodu, ali bez odgovornosti. Svi bi istinu, ali da ne boli. Svi bi život, ali pod garancijom, točno ko blenderi, smiksamo si dozu stvarnosti uz jutarnju kavu i idemo dalje uz bobe, po volji ti crvene, bijele, plave.

I opet me pitaš jesam li slobodna: iskreno- Jesam, dok ne uključim mobitel. Tad ‘ebiga, nestajem. Nestajem u scrollu, u tuđim životima, u tuđim glupostima. Sistem te jede dok ti misliš da živiš.

Licemjerje ljudi oko nas na društvenim mrežama, doslovce postaje festival filozofije bez akcije.

I dok Novi Sad pušta lampione k nebu, koji su nosili više od svjetla, nosili savjest, a Tuzla diše i grmi za svaku zlostavljenu djevojčicu, ubijenu ženu, ja sjedim s olovkom i gledam kako svijet scrola, lajka, guta laži.
Gorak mi osmijeh, jer istina je da je sloboda rijetka, kao normalan dan u birokratskom paklu. Svaka olovka, svaki stih, svaki glas koji dižeš protiv tog cirkusa je mali rat – i ponekad je dovoljno da samo neko pogleda van iza zavjesa i vidi svijet kakav bi mogao biti.

Eto, tu smo – smrdljiva realnost i mala pobuna u rukama običnog čovjeka. I dok oni gore planiraju kako nas za’ebati, mi još uvijek imamo pravo reći: “Ne, hvala, neću ti dati svoj mozak za siću i fotelju .”

A ja, ja još uvijek imam olovku. Još uvijek imam stih. I još uvijek mogu nasmijati samu sebe dok gledam kako cijeli svijet glumi slobodu. Sloboda je u tome da kažeš “ne” svemu što te ‘ebe u mozak i da i dalje dišeš. Da i dalje stvaraš nešto što nikome ne treba, a ipak znači sve tebi.

Da, možda to nije dovoljno da promijeni svijet.
A ako dovoljno glasno urlam u olovku… možda, samo možda, netko još progleda.

Sanja S.K.