Manje je često više

Svaki put kad stiže doma, sin pravi inspekciju soba.
To mu je postao mali ritual, kojim „upija“ miris doma da ga ponese natrag — Bog te pit’o gdje.

A meni sve bude toplo oko srca dok ispituje, dok sastavlja „jelovnik materine kuhinje“.
I onda krene nešto k’o rasprava:
– Previše stvari u kući, mama.
Što će ti tolike knjige, stvari, kutije po sobama?

Pa što da mu kažem? Čovjek se emocionalno veže za stvari! Neće on to razumjeti. Kako stariš, sve je teže rastati se.

Ali zbilja, ne bacam gotovo ništa. Poklonim prijateljima, diskretno ostavim kod kontejnera – možda nekome anonimno uljepšam dan.

To je mala, ali prava vrsta čišćenja – oslobađanje od ovisnosti o kupovini, oslobađanje glave od buke, stvaranje prostora za ono što je zaista tvoje.

I kad ga ispratim, bacim se opet na „posao“. I na razmišljanje.
Zbilja smo pretrpani!

Stvarima, ljudima, informacijama – koje nam više ni u glavu ne staju.

Ormari puni, ladice škripaju, elementi urlaju, a mi sjedimo okruženi sitnicama koje ni ne znamo čemu služe.
Kupujemo jer je na akciji – glavni sport 21. stoljeća, koji nas je doveo do konfuzije.

Psiha pretrpana.
Ispunjeni, a opet prazni.
Emocionalna sirotinja u kući punoj stvari i tuđih očekivanja.
Informacije, ljudi, gomila predmeta – sve nas guši i čini nesretnima, iako materijalno imamo gotovo sve.

Što smo pod većim stresom, veća je šansa da naš dom izgleda kao da je prošao uragan. A nered, naravno, pojačava napetost.

Mozak sve te stvari doživljava kao vizualnu buku – teže se fokusiramo, teže opuštamo, sve nas iscrpljuje. Otud mozda taj famozni umor, vjerna pratilja 21.st.

Oslobađanje prostora nije samo čišćenje ormara.
To je čišćenje glave.
Prava ljubav i uspomene nisu u stvarima koje posjedujemo, već u ljudima i trenutcima koje dijelimo.

Uređen, jednostavan prostor daje osjećaj slobode i disanja – za život koji je stvarno naš.
Problem smo mi.
Gubimo slobodu i mentalni stav, zaboravljamo oaze mira – šume, rijeke, tišinu.

Zaboravljamo stvarati vlastitim rukama.
Postajemo samo kupci, a najmanje smo kreatori svog života i prostora.

Zato biram drugačije.
Popravim, poklonim, zamijenim, pišem, stvorim sama – i osjećam se slobodno.

Ljudi misle da sam „pukla“ kad spremam likere, marmelade, salate.
Ali to su moji gušti. Sve što priroda nudi, ja preoblikujem u nešto svoje.
Lijepo je zimi, kad snijeg pada, pijuckati liker od borovnice, mazati marmeladu od naranče, narezati špek, feferone i luk – i osjetiti da je sve baš kako treba.Ako uz to i zaradim koju kintu, još bolje.

Nije savršeno, ali barem pokušavam ne biti dio beskrajnog lanca kupovine i stvaranja brloga od doma.

Sad dok pišem nešto kontam, i ne stvaram puno smeća. Nit ga bacam po obalama rijeka, šumama, kraj kontejnera.
Zna se gdje što ide bez da mi ovi što stalno poručuju “molimo za strpljenje i razumijevanje” kažu. Ponijela sam osnovni odgoj iz kuće i nisam imala nešto velebno djetinjstvo, da bih se razbacivala.

A svako od nas je na neki način mali miš. Navlačimo, kupujemo, trebat će. I onda kad se napokon riješimo, nakon godina nekorištenja- majku mu, baš mi to zatreba tada, pih!

Danas su i vijesti nova roba.

Scrollamo, klikamo, pratimo, reagiramo. Mozak radi prekovremeno, a ništa ne pamti.

Psihu ždere pretrpanost. Ne znamo što nam stvarno treba – postajemo emocionalna sirotinja: bogati stvarima, siromašni tišinom.

Često mislim da nas danas definiraju reklame, akcije, moda. Malo nas je ostalo autentičnih, vjernih sebi i svojim mogućnostima.

Kad uredim svoj prostor – i kuću i glavu – počnem disati.

Oslobađam energiju za ljude, za trenutke, za tišinu.

I tada shvatim: manje je često više.

I da – ako ne znaš gdje ti stoje tanjuri koje izvadiš jednom godišnje, možda ti i za mozak treba kartonska kutija.

Ako gomila informacija pravi gužvu u glavi – hitno na dijetu za mozak.

Svi smo gladni smisla koji je ostao zatrpan ispod smeća.

Sanja S.K.