Kad vam mater kaže…

Opet mi se komad srca otkinuo dok sam ispraćala dijete — ne u tišini koja liječi, već tišini koja puca u grudima. Otkinuo se glasno, k’o da se neko u meni razbio, a na dlanu mi osta samo njegov miris. Nedostaje zraka, dok ispraćaš najbolje kroz vrata koja ne vode nigdje u tebe, samo dalje i dalje- u svijet.

I tko da ti oprosti Bosno?!!!

Ja sigurno neću, nit mogu…

I po tko zna koji put ‘ebem državu kojoj je cilj uništiti raseliti, žive pokopati, nepravdu što lomi se na leđima “malog” čovjeka, željnog znanja, života, dostojanstva. Pošaljite vi svoju djecu, možete si priuštiti, čak i turistički. Gledajte otkud sviće, kad će se ponovo pojaviti na vašim vratima, u materinom zagrljaju, gušiti nostalgiju za dragim ljudima, ulicama, svojom mladosti.

Odrasli su tu!! Tu učili prve korake, slova, voljeli prvom dječijom ljubavi. Nepodojeni mržnjom, htjeli su normalan život.

Al’ nemaš mu ti grade, ti državo, što dati!

Mnogo tužnih pogleda lutalo, skrivalo suze danas, kao što jučer, a i sutra će. Skrivali suze u maramicama, u rukama, u kaputima. Majke grlile prazninu, stiskale srce koje ide negdje daleko.

Tim daljinama sad materina srca pripadaju. Te su im daljine pružile dom, koji će graditi svojom voljom, ne iskaznicom.

Kad sam se vratila, kući- tišina teška k’o olovo — zasjede na grudi nanovo. Više to nije bio Dom, tek kuća, hladnih zidova, u kojoj suze umjesto dječjeg smijeha, stvaraju eho, od kog sve puca.

Sad mi djeca odlaze sa svojim porodicama.

Odlaze oni koji su mi nekad skakali po krevetu i zvali mama, mater, stara majko.. Odlaze pred očima koje još nisu izgubile sjaj, ali su već umorne.

Drhtave ruke grle, živo srce van grudi materinih, što odlazi. Pa ti sad živi, kad tišina doma pritišće ti grudi.

Ma gonite se i vaše stranačko licemjerje u tri materine. Kad vas bude bolio život, tamo gdje treba bit najljepši, u krugu obitelji, možda shvatiš kakvom si glibu zaglavila. Srami se Bosno!

Odlaze da bi moje unuke odrastale, bez mirisa bakinog kruha, pite, bez moje ljubavi koja im šapuće, gdje su im korijeni.

A ovdje je sve isto. Svi šute. Cijevi su i dalje prazne — u njima šušti zrak umjesto vode. Glas malog čovjeka ne dopire do onih koji drže moć. „Tatina i mamina“ djeca igraju se baraba i kabadahija — maltretiraju slabije, viču na učitelje, hodaju kao da su im sve ćaće kupile.

Ovdje, rad i poštenje ostaju goli prosjaci, poštuju se samo oni s vezama i funkcijama, ma koliki “panjevi” bili.

A svi mi ostali — k’o tihe statue.trošimo dane u praznim sobama. Gonite se!

Ne samo političari — nego i svi koji se svako jutro presvlače u pristojnost, a hrane licemjerjem.

Bijedna si, trula od izdaja i interesa, što te k’o rak izjeda iznutra.

Volim te i mrzim isti tren. Volim i želim kosti ostaviti tu, mrzim jer si slaba da se pobuniš, pobjediš rak, živiš i dišeš Slobodu.

Jer ovo je sve, samo nije život

Nije, kad mater vam kaže…

Sanja S.K