Kad sustav postane bolestan – korupcija u zdravstvu i cijena koju plaćaju pacijenti

U svakoj državi zdravstvo bi trebalo biti najsvetiji prostor – mjesto gdje se briga stavlja ispred profita, gdje su liječnicima ljudi na prvom mjestu, a pacijenti imaju osjećaj da su viđeni, saslušani i važni.

No u mnogim sredinama, uključujući i našu, upravo zdravstvo postaje ogledalo dubljeg društvenog problema: korupcije, nejednakosti i dehumanizacije.

Nitko razuman ne tvrdi da su liječnici kolektivno loši ljudi. Upravo suprotno – većina radi iz uvjerenja. Vidimo koliko ih iscrpljuje pretrpani sustav i dežurstva kojima se nikad ne zna kraj. Ali postoji i druga, tvrđa, tamnija strana: ona u kojoj bolesnik ostaje odgurnut kao “broj”, “karton” ili “slučaj”, a rodbina počinje tražiti “put kojim se brže dolazi na red”.

Put koji često vodi kroz novčanik.

Korupcija u zdravstvu rijetko izgleda spektakularno. Nema tu filmskih kovčega novca niti dramatičnih dogovora u mračnim hodnicima. Ona je, najčešće, tiha. Jedna “čokolada” koja više nije simbol zahvalnosti nego neizgovorena ulaznica. Jedna “kuverta” za “bolju pažnju”. Jedan “mali znak” kako bi liječnik, sestra ili administracija “pogledali karton ranije”. I tako neprimjetno prelazimo granicu između zahvalnosti i kupovine osnovne ljudske brige.

I najveća tragedija? Korupcija u zdravstvu ne rađa se iz luksuza – nego iz straha.
Straha da će voljena osoba biti zanemarena.
Straha da će dan čekanja postati tjedan, a tjedan mjesec.
Straha da bez “guranja” pacijent ostaje nevidljiv.

Rodbina ne potkupljuje zato što želi sudjelovati u korupciji, nego zato što se boji što će se dogoditi ako to ne učini. Sustav koji dopušta takav osjećaj – sustav je koji je ozbiljno bolestan.

Dajemo kuvertu i istovremeno smo ogorčeni što je to tako. Loše se osjećamo jer znamo da griješimo, ali nemamo hrabrosti ne dati jer je lako biti principijelan kad smo odgovorni samo za sebe, ali kad je u pitanju osoba povjerena nam na brigu, tu savjest i etika gube bitku pred strahom.

Većina nas ne želi da postoji barijera koja dijeli pacijente na “one koji imaju” i “one koji nemaju”. Ne želimo da samo oni koji imaju novac, vrijeme i veze – dobiju bržu dijagnostiku, dodatne preglede, više pažnje. Ne želimo da oni koji nemaju budu prepušteni sporosti, birokraciji i izgaranju medicinskog osoblja jer zdravstvo koje nije jednako dostupno svima prestaje biti javno dobro i počinje biti tržište.

No, što činimo da to iskorijenimo?

Po staroj navici bosanskoj – glasno šutimo i tiho pričamo.

Tiho, ispod glasa u krugu najbližih, ćemo reći imenom i prezimenom doktora kojem smo „dali koju paru“ uz ponizno „hvala vam doktore“.

Vrhunac hrabrosti nam je častiti kojekakvim nadimcima one liječnike koji su poznati po tomu da „neće ni prstom mrdnuti“ dok im se ne da u džep pa tako prišivamo riječ Eurić prezimenu na -ić ili kojekakvog urologa ili neurologa – zovemo €urolog i tako si poznatim bosanskim humorom stvaramo mehanizam kojim ćemo procesuirati grižnju savjesti i banalizirati problem.

A zašto ne prijavimo korupciju kao što se radi u svim demokratskim društvima? Zašto ne napišemo prigovor na rad medicinskog osoblja, zanemarivanje pacijenta, nesavjestan rad… ?

Uglavnom zato što nemamo povjerenja u sustav i bojimo se da će netko naš zbog toga imati još lošiji tretman.

Korupcija u zdravstvu ne rješava se jednim zakonom, jednom smjenom ili jednim “pozivom na moral”, ona zahtijeva duboku promjenu.

Svijetla točka našeg zdravstva su mladi liječnici i medicinsko osoblje novih generacija koji imaju razvijenu kulturu empatije koja se ne može kupiti kuvertom i ulijevaju povjerenje koje grade jednakim pristupom prema svim pacijentima.

A podrška tim mladim liječnicima, nositeljima promjene – naša je zajednička odgovornost!

autor: InFocus portal