Kad drveće pada, a vlast šuti

Prije nekog vremena posječeni su borovi kod Srednje škole u Vitezu. Bez najave, bez objašnjenja, bez obavijesti građanima. Tko je odlučio da ta stabla više ne vrijede? Tko je dao pravo da se ruši ono što pripada svima nama? Općina šuti. Vijećnici pitaju, građani pišu upite, odgovora nema. I dok čekamo — motorne pile ne staju. Stabla padaju.

Građani nagađaju: „Nekome treba ogrjev za zimu.“ Ako je tako, zašto ta drva nisu ponuđena na licitaciju? Zašto nijedna socijalno ugrožena obitelj nije dobila barem djelić toga što se srušilo? Je li sve to moralo nestati u tišini, u mutnim poslovima i nečijem džepu? I za drvo se čovjek veže. Nije ono samo komad drveta. Ono je dio ulice, uspomena, kisik koji dišemo Borovi, breze, platani – svi oni padaju jer nekome nedostaje svijesti, a građanima nedostaje hrabrosti da zaštiti ono što je zajedničko.

U Japanu, cijelo drvo se iskopa i presadi. Kod nas se posiječe, proda i zaboravi. Kako to da Japanci mogu čuvati stoljetna stabla, a mi ne možemo ni objasniti zašto ih rušimo? Ali usporedba Japana i Viteza ravna je komediji. Diljem Europe parkovi cvjetaju, stabla se čuvaju, djeca od najranije dobi uče da se priroda poštuje. Kod nas djeca uče da politika i profit uvijek idu ispred života i okoliša.

Nije u Vitezu sve tako crno Gledam: radi se i gradi. Preorali su ulicu koja je ličila na makadam. Kažu: mijenjaju kanalizacijske cijevi, skupljaju oborinske vode. Ali cijevi pitke vode — azbestne — ostaju. Pa će se za par godina opet orati cesta, jer je pukla cijev. Navika je gora od bolesti, sve se radi polovično, na štetu građana?

Ne koristi HDZ nit’ SDA novac iz svog džepa. To je novac svih nas! Ljudi ne shvaćaju, pa im aplaudiraju za svaki centimetar asfalta i korak koji naprave.

Svako srušeno stablo nije samo izgubljeni kisik i sjena. A dok šutimo, dokle god toleriramo ovakvu ravnodušnost, pada ne samo drveće, nego i dostojanstvo građana Viteza.

Piše: Sanja Križanac