Čitam sinoć Šopa. Pjesmu Isus čita novine. Zastanem na toj slici; Isus, tiho i mirno, sjedi za stolom, drži novine u ruci…
Pomislim: kako bi ta pjesma izgledala danas?
Možda bi, recimo, sjedio u nekoj gradskoj kavani. U Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Vitezu, svejedno je. Gdje god da sjedne, bit će isti prizor.
Kafić s besplatnim WiFi-jem, ljudi s nosom u ekranima, konobar koji donosi kavu i čašu vode. I ništa ne pita.
Isus nema aureolu. Možda ima platnenu torbu i iznošeni kaput. Možda ga neko i gurne dok prolazi, ne tražeći ispriku.
U ruci mu ne papirne novine, nego telefon. Otvara vijesti i počinje listati.
Na vrhu crna kronika.
Dijete stradalo. Muž ubio ženu. Mladić se ubio jer su ga ismijavali na mrežama.
Isus čita polako. Ne trza. Ne gubi vjeru u nas, ali nešto u pogledu mu se povuče dublje.
Otvara komentare ispod vijesti.
Tu ga zatekne druga bol.
Ljudi raspravljaju tko je kriv. Oni drugi, naravno. Uvijek drugi.
Nitko ne pita: što sam ja mogao učiniti da se ovo ne dogodi?
Jedna djevojčica je plakala u live prijenosu jer su je ismijavali. Ispod komentari puni smjeha. Jedan je napisao: “Neka se ubije, ionako nikog ne zanima.”
Isus je to pročitao dva puta. Ne jer nije razumio, nego jer je pokušao osjetiti što je u tom čovjeku umrlo da bi mogao napisati tako nešto.
Listao je dalje.
Ljudi su se svađali zbog nacije. Zbog zastave. Zbog toga što netko posti, a drugi ne. Zbog boje kože. Zbog toga koga voliš. Zbog toga u šta vjeruješ. Zbog toga što vjeruješ.
Optužbe. Uvrede. Svi protiv svih, i svi u ime naroda. I svi su bili u pravu. Svi su bili bijesni. Svi su znali što bi On rekao, ali nitko ga nije pitao.
Na prvi pogled sve šareno, nasmijano, uglađeno. Lica filtrirana, riječi pažljivo odabrane.
Isus klikne na story nekog poznatog influencera.
“Volite sebe”, piše.
“Ne treba vam nitko da biste bili sretni.” Isus to pročita nekoliko puta, tiho.
Zamišljam ga kako podiže pogled, ne da nas ukori, nego da nas potraži.
Jer još uvijek traži lice koje gleda s ljubavlju, ruku koja ne broji, riječ koja ne sudi.
Traži dobro u svijetu koji misli da ga više nema.
Lista dalje i nailazi na naslov: “Advent nam stiže, lampice, glazba i blagdanska čarolija već krajem listopada!” Isus ga pročita. Pogleda oko sebe. Nitko se ne pita gdje je On? Nema jaslica. Nema tišine. Nema štalice, ni zvijezde, ni djeteta. Samo lampice. I akcije.I šarena praznina.
U tom trenutku, dječak za susjednim stolom ga je pogledao i pitao:
„Gospodine, jeste li vi tužni?“
Isus ga je pogledao, lagano se nasmiješio i odgovorio:
„Ne. Samo razmišljam… kako da ih opet naučim voljeti.“
Izašao je iz kafića tiho, kao što je i došao. Nitko ga nije zaustavio. Nitko ga nije prepoznao.
Nije bilo čuda. Nije bilo svjetla.
Samo trag na stolici i neotvoren članak na ekranu ostavljenog telefona, gdje je pisalo:
“Dječak usvojen nakon 11 godina čekanja.”
Isus je tu stao.
I ostavio srce.
Piše: Marijana Strukar
