Ispod ponora kockanja

Vrijeme je da zastanemo i pogledamo istini u oči – jer svaka neispisana priča i svaki prešućeni gubitak čine nas suučesnicima.

Upalim TV, otvorim društvene mreže, ozbiljnije portale, upalim radio – reklame kladionica, bonus plus – daju i šakom i kapom. Čarobni štapić u rukama siromaštva, laž upakovana u reklamu, vode pravo u ponor kocke.

Reklame prodaju “sreću”, a iza njih su beskućnici, opljačkani domovi i djeca koja uče da je listić važniji od poštenja.

Na kakvom smo to dnu kad se ljudska nada prodaje u promotivnim paketima?
Kad se duša naroda mjeri kvotom, a sreća klikom.
Pa se mislim, na kakvom smo to dnu, kad si možemo reklamirati “modernu zabavu” mraka. Padaju u mojim očima svi ti promotori lažnog sjaja.

Što kocka donese – vrag odnese.
Rekli bi naši stari, i bili su u pravu.
Vražja je to para.
Vražje je i vrijeme kad se poroci gurnu naprijed i reklamira zlo pod svjetlom reflektora. Istina je – što narod teže živi, više traži spas u listiću i kocki.

U Travniku red ljudi čeka da uplati Bingo – veliki dobitak. Naiđe neki čiko i pita jednog didu: “Sta ti čekaš tu u redu?”

Odgovora mu dida:—

„Neće li i mene Bog pomilovati pa da se oparim?“ „Ništa, bolan, tebi i meni bez motike. Poštena kruha u tome nema. Hajde da popijemo kavu i ljudeknemo koju.“ I krenu njih dvojica niz čaršiju, polako, s mirom u očima. Možda se samo tako i pobjeđuje vražja para: ne igranjem, nego odustajanjem.

Polako i moje misli skliznuše niz red, pa i ja za svojim poslom, mavpusti bolan, ko se usrećio od toga.

Koliko je domova rasturila, koliko djece rasplakala, koliko žena ostavila bez kruha i dostojanstva?
Koliko očeva je odvela u alkohol, koliko sinova u drogu, koliko kćeri u prostituciju?

Sve vuče jedno drugo – ista ruka, samo drugi oblik propasti. Razmišljam, što je to što tjera ljude ka kocki?

Bogati, s etiketama na čelu, paradiraju po ekranima, pa valjda želimo biti kao oni.
Ili jednostavno bezizlaznost, nemogućnost da se zaradi u društvu koje je prepuno korupcije i kriminala.

Jer da bi uspio, moraš imati stranku, vezu, zaleđe.
Moraš saviti kičmu.
A kad saviješ kičmu – tad te mogu i napucati, i poniziti, i još gore…u du’e.

Pa ljudi, umorni od nepravde, traže čarobni štapić, te padnu u kaljužu. Koliko je beskućnika napravila, koliko ih je gurnula u drogu, u alkohol, u prostituciju? Sve više vidim i majke s djecom u kladionicama. I što tad očekivati od djece, koja odrastaju gledajući roditelje kako gube i zadnju marku?
Kako da nauče da se sreća ne traži u listiću, nego u poštenom znoju?

Kladionice se reklamiraju kao “igre na sreću”, a sreća nikada ne traži ulog.Sreća traži otvoreno srce i čistu savjest.

Ne nešto što egzistira na tuđoj slabosti, na razaranju života, obitelji i psihe pojedinca.
U kojem kontekstu, nitko ne bi smio koristiti riječ “sreća” da reklamira svoj tzv. rad.
Poznajem čovjeka koji se iščupao iz te tame, a posljedice te naivnosti plaća godinama unazad. Čovjeka koji se našao na ulici jer mu je banka oduzela sve.
Ženu koju je muž “prokockao” kad više nije imao što.
Svi oni imaju istu tugu u očima.
I svi zaobilaze te “kuće sreće” u širokom luku, preskaču reklame istih.

Pa se pitam – jel moramo svakodnevno stavljati ljude na kušnju, testirati im snagu i izdržljivost, dok se lažna sreća prodaje kao zabava?
Zašto nam inspiriracije nisu priče malih, običnih ljudi koji su s mukom, učeći i štednjom, postigli puno i dotakli zvijezde?

Zašto je danas sramota raditi za platu? Zašto mjerimo bogatstvo kolima i krpicama?Zaboravili smo da je pravo bogatstvo obitelj.Par prijatelja koji su tu, koji te čuju i kad ne vrištiš na glas, koji te prepoznaju pogled, glas

Ah da, da, i to je postalo demode.

Dok mediji trube o “sretnim pričama” i velikim dobitnicima,
nitko ne govori o onima koji su izgubili sve.
O onima koji se ne slikaju jer više nemaju što obući.
O ženama koje noću čekaju da se vrata ne otvore jer znaju što slijedi ako se otvore. O djeci koja glume da spavaju dok otac prevrće džepove tražeći posljednju marku.
Nitko ne snima njihove suze, niti itko računa koliko je brakova, prijateljstava i snova izgubljeno za “samo još jedan listić”.

I dok god mediji reklamiraju ovisnost kao zabavu, a društvo šuti – mi smo svi saučesnici.
Vrijeme je da se trgnemo.
Da prestanemo šutjeti.
Jer ova bolest neće stati sama – ako joj svi zajedno ne kažemo: dosta.

Ne zbog statistike. Nego zbog djece koja gledaju, pamte i uče. Jer ako njima ne pokažemo što znači poštenje, onda više ni mi ne znamo što znači biti čovjek!

Jer sreća nije u dobitku, nego u miru –a mir ne dolazi kad sve imaš,nego kad znaš da te više ništa ne vuče u mrak.

Možda ne možemo promijeniti svijet,ali možemo početi od sebe –da djeci pokažemo da pobjeda nije kad dobiješ, nego kad prestaneš gubiti sebe.

Sanja S.K.