Fali ti jedan papir

Mi smo zemlja gdje papir nije samo administracija, to je religija. Zemlja u kojoj više vjerujemo u pečat nego u Boga.

Ekologija? Ma koga briga. Drugi sade šume, mi ih siječemo da bismo imali dovoljno papira za potvrdu da smo posjekli šumu.

Samo pogledajte naše institucije. Ministar ima savjetnika, savjetnik ima svog savjetnika, a taj savjetnik ima još jednog, preventivnog. Svaki od njih, naravno, ima tajnicu, a jedna tajnica ima i asistenticu koja joj pomaže da kuha kave i nosi papire iz jedne sobe u drugu. I svi ti ljudi žive od papira. Država je ogromna štamparija apsurda.

A mi građani? Mi se za “ganjanje papira” spremamo kao da idemo na bojište. Obitelj nas tapše po ramenu, pakuje nam sendviče, hrabri nas riječima: “Ne brini, uspjet ćeš ti, ajde kreni da stigneš prije pauze.” U torbu ubacimo flašu vode, tri kemijske, fasciklu punu dokaza da smo još uvijek živi i, naravno, jednu rezervnu dozu smirenja. I onda kreće pohod na šalter.

Kad u hodniku institucije sretneš drugog supatnika, prepoznaš ga odmah: isti umorni pogled, ista praznina u očima, ista rezignacija. Nema tu potrebe za riječima, jedan drugome se nasmiješite onim osmijehom ljudi koji su izgubili svaku nadu. Znate da ste braća po papiru, suborci u istoj, besmislenoj bitci.

Hoćeš studentski dom? Može, ali fali ti papir. Ne onaj normalni, nego potvrda da nisi bogat. A da bi dokazao da nisi bogat, trebaš četiri papira, a svaki mora biti ovjeren kod notara.

Hoćeš poticaj za poljoprivredu? Lijepo, evo fascikla. Papir za zemlju, papir da nisi u dugovima, papir da nisi u zatvoru (još), papir da nisi ukrao kravu od susjeda i da se bubamare iz njive slažu da po njivi hodaju krave. Predaš sve, a onda ti službenica mrtva-hladna kaže:
“Sve je to u redu, ali fali vam jedan papir.”

Koji? Pa papir koji se izdaje samo ponedjeljkom između 9:00 i 9:07, u podrumu neke institucije gdje stolice još mirišu na Tita. Kad dođeš tamo, sve su prilike da je pao sustav.

A otvaranje obrta? To je avantura za hrabre. U normalnim državama to traje deset minuta online. Kod nas traje šest mjeseci i šest živčanih slomova. Ideš iz općine u poreznu, iz porezne u sud, iz suda kod notara, od notara kod vatrogasaca, od vatrogasaca kod inspekcije… Svuda ostavljaš po jedan papir. Kad si već uvjeren da si skupio sve, opet ti kažu:
“Fali vam jedan papir.”
I to, naravno, onaj papir koji potvrđuje da ste skupili sve papire. Bez njega ništa.

Kako kažu na reklamama tv prodaje, aaaali pričekajte, to nije sve!
Bolesni ste i trebate operaciju? Nema problema. Evo vam papir s popisom pretraga, za sve te pretrage izvadite prvo uputnice (još papira), pa kad skupite sve papire javite se da vam zakažemo operaciju.
Obijaš skučene čekaonice, dolaziš na tobože zakazane preglede i shvatiš da vas je tridesetoro naručeno u 13h. Čekaš, jer treba ti papir. Doktor obavezno napomene “izbjegavajte stres”. Zahvališ se, uzimaš papir, posljednji s popisa na onom prvom papiru i zoveš da ti zakažu operaciju. Pitaju jeste li skupili sve papire. “Jesam” – odgovaraš ponosno. Dobro, kažu, zvat ćemo vas. Ali ne zovu. “Papiri” isteknu kroz mjesec dana i vi ponovite taj začarani krug koliko puta treba. Ili jednostavno umrete.

Kad umrete, fali vam isto jedan papir. Smrtni list, inače nitko ne vjeruje da ste mrtvi. Jedino za birački popis taj papir ne znači ništa, oni se dugo vremena ne mogu pomiriti s tim da vas nema, pa vas ostave na popisu birača barem još koju godinu dok vas ne prebole. Dakle, voljeni će vas možda i prežaliti, ali država teško.

BiH je zemlja koja živi od papira i za papir. Da se mene pita, nama bi na zastavi bio nacrtan papir. S tim se svi možemo poistovjetiti i ne bi bilo međunacionalne netrepeljivosti. Mi nemamo ekonomiju, mi imamo birokratski cirkus. Kod nas papir ima veću težinu od čovjeka. Ako te nema u fascikli – ti ne postojiš. Ako te ima, ali ti fali jedan papir – opet ne postojiš.

A digitalizacija? Haha! Nemojte se zavaravati. I kad uvedemo “e-upravu”, ništa se neće promijeniti. Klikneš dugme, izbaci obavijest: “Fali vam jedan PDF.” I opet trk do notara, samo što ćeš ovaj put umjesto fascikle nositi USB stick.

Piše: Marijana Strukar