U školama se često govori o jednakim pravima i inkluziji, ali praksa pokazuje da jednakost nije uvijek prisutna. Jedan od najvidljivijih oblika diskriminacije odnosi se na način na koji se procjenjuje ponašanje djece s poteškoćama u razvoju u odnosu na njihove neurotipične vršnjake.Ako dijete s poteškoćama u razvoju napravi incident; zalupi vratima, opsuje ili udari
U školama se često govori o jednakim pravima i inkluziji, ali praksa pokazuje da jednakost nije uvijek prisutna. Jedan od najvidljivijih oblika diskriminacije odnosi se na način na koji se procjenjuje ponašanje djece s poteškoćama u razvoju u odnosu na njihove neurotipične vršnjake.
Ako dijete s poteškoćama u razvoju napravi incident; zalupi vratima, opsuje ili udari drugo dijete, vrlo često se odmah proglašava „agresivnim“, „opasnim“ ili „neprilagođenim“. Takva reakcija obično rezultira uključivanjem školskog psihologa, razgovorima s roditeljima, dodatnim mjerama i stavljanjem djeteta pod stalni nadzor. S druge strane, kada isto ponašanje pokaže dijete neurotipičnog razvoja, interpretacija je sasvim drugačija: to su „dječja posla“, „pubertetski ispadi“ ili „kratkotrajni bunt“. Ponekad se takvi postupci čak i opravdavaju kao normalan dio odrastanja, pa izostaje ozbiljna reakcija i sustavna podrška.
Ova razlika u pristupu stvara dvostruke standarde koji nisu pravedni ni za jednu skupinu djece. Djeca s poteškoćama u razvoju suočavaju se s dodatnim stigmatiziranjem i etiketiranjem, dok se problematična ponašanja neurotipične djece nerijetko ignoriraju ili umanjuju.
Posebno zabrinjava činjenica da neka neurotipična djeca godinama mogu remetiti nastavu, maltretirati vršnjake ili pokazivati ozbiljne oblike nesocijalnog ponašanja, a da škola na to ne reagira adekvatno. Umjesto da im se pruži nužna psihološka pomoć ili uključe socijalne službe, njihovo ponašanje prolazi „ispod radara“ jer nemaju dijagnozu. Takav pristup dugoročno šteti svima: djeca s poteškoćama u razvoju dodatno se marginaliziraju i nose teret predrasuda, dok neurotipična djeca ostaju bez pomoći koja bi im mogla usmjeriti ponašanje i spriječiti ozbiljnije probleme u budućnosti.
Prava inkluzija podrazumijeva jednaka mjerila i jednak tretman za svu djecu. Incident je incident bez obzira na to tko ga je izazvao. Umjesto da se polazi od dijagnoze, potrebno je polaziti od situacije, individualnih okolnosti i stvarnih potreba svakog djeteta. Tek tada škole mogu postati mjesta istinske jednakosti i podrške.
Piše: Marijana Strukar
