BALKANSKI TABOO: Nepoštovanje – Ako te ja još samo jednom vidim… ihh!

Sigurno ste milijun puta čuli onu rečenicu: „U moje vrijeme…“, pa onda ide nastavak: „sam išao pješke bez cipela… nije bilo ni toaleta… sam pješačio šest tisuća kilometara preko brda, mora i planina kako bih došao u školu…“ kojom se roditelji s Balkana služe kako bi svojoj djeci održali lekciju. U sve ovo vjerujem, osim možda u ovo zadnje ali neću se toliko bazirati na to, vrijeme se mijenja a balkanski roditelji još uvijek ostaju zarobljeni u nekom drugom vremenu. U vremenu kada je poštenje i poštivanje drugih bilo dio života i tome uče i vlastitu djecu. Neka, tako i treba.

Međutim, kako se sve više približavamo letećim automobilima treba shvatiti kako sve navedeno uopće više ne vrijedi. Zašto? Jer se sve više približavamo drugim državama u kojima je sve suprotno od ovoga itekako poželjno. Bitno je biti ambiciozan, bitno je ostvariti, zaraditi, voziti dobro auto, izgledati lijepo, bitno je žuriti i ne usporavati i u konačnici ne uživati, a u svemu tome zaboravljamo gdje i kako živimo i kako bismo djecu zapravo trebali odgajati, da, da imaju iste osobine, ali istovremeno budu prilagođeni vremenu u kojem živimo. I u konačnici da imaju poštovanje, prema sebi i vlastitom uspjehu, prema drugome i njegovom uspjehu.

Siguran sam da mi nitko neće zamjeriti ako navedem nekoliko primjera donekle zastarjelog odgoja i kako on danas utječe na razvoj mladih koji žive da ostvare, da su brzi, da žive svoj život.

POZDRAVI

Sjećam se jako dobro da mi je rečeno kako moram pozdraviti svakoga koga sretnem na ulici. Čak i kao malome to mi je bilo suludo ali valjda roditelji znaju najbolje. Pa sam onda to i radio, jednom, drugi put, treći put i svaki put dobio odgovor uz dozu osmijeha. Nisam znao o čemu ti ljudi razmišljaju ali vjerujem da su pomislili kako sam lijepo odgojen. Kada sam isto uradio i četvrti put pa naišao na namćora koji mi nije odgovorio i pri tome me pogledao kao da će me na licu mjesta zapaliti zapitao sam se hoću li i sljedeći put dobiti isti odgovor. Po prvi put sam se razočarao. Nisam doduše znao što to znači poštovanje ali od mene se, kao mlađeg, očekivalo da prvi pozdravim a namćorčina sigurno tada nije imao poštovanja prema meni. Samo sam tada bio mlad i glup da to shvatim pa sam i dalje živio u uvjerenju da moram. Nisam morao jer sam svoje samopoštovanje smanjivao kako se nisam susretao na poštovanje starijih (balkanske majke kolektivno prolazi jeza).

USTANI

Trauma svakog djeteta s Balkana su vjerojatno slavlja. Nebitno što se slavilo i bilo to slavlje između deset, dvadeset, pedeset ili sto ljudi na djetetu je da ustane, pokupi svoj tanjur, svoj pribor za jelo i da jednostavno odmakne od stola. Zašto? Zato što je netko stariji i treba mu ustupiti mjesto. Isto se dešava i s vožnjom u javnom prijevozu samo naravno da nećete rasprostrijeti burek i jesti ga u autobusu. Super, može ali što se dešava kada vam nitko na tome ne zahvali? Ako ćemo već pričati o poštovanju i to je jedan znak istoga, a još ako vas osoba pri tome krivo pogleda, pa mislim da je svakom djetetu, iako nesvjesno, dolazilo da tu osobu pred svima prebaci preko koljena i dobro ispraši po lijenoj guzici.

NIJE PRISTOJNO SLUŠATI ŠTO ODRASLI PRIČAJU

Dobro, ovo je prilično nategnuto i sam priznajem ali nisu sva djeca ista. Nekog mališana sigurno više zanima hoće li njegovi roditelji reći za Ankicu i Peru iz mahale da su ološi ili će ih pak pohvaliti. Nije svako dijete zanimala igra, netko je samo želio biti tu, uz svoje roditelje i slušati sve ono što kažu i zbog toga im se diviti iako, samo možda, to divljenje nisu zaslužili.

Jesu li Ankica i Pero zbilja ološi to vam, iz poštovanja, ne smijem reći jer ipak „nisam slušao“ što su odrasli pričali.

UPITAJ ZA ŽIVOT

Naravno da je trebalo i da treba ali samo onda kada te stvarno zanima. Znam odrasle ljude koji su na moje: „Kako ste? Jeste se umorili?“ lijepo i uljudno odgovorili. Naravno, vjerojatno iz potrebe da budu jednako pristojni, pitali bi me kako sam ja i što ima kod mene a onda bi uslijedila agonija. Krenuo bih, onako dječje, pa čak i u najkraćim crtama pričati što mi se desilo u igri s prijateljima a oni bi – pauza molim – vrlo jednostavno prevrnuli očima.

Je li mi dolazilo da prevrnem nazad? Naravno da jest. Jesam li? Nisam. Zašto? Jer to nije poštovanje.

Jesu li roditelji griješili?

Naravno da jes… nisu ali su nas isto tako trebali odgajati da prepoznamo nepoštovanje čak i u najmlađim danima jer kroz odnose sa starijima, pa makar nam oni mogli biti djedovi i bake, djeca se prave ispravnim. Oni koji su bili nešto vragolastiji pa nisu baš svaku roditeljsku uzimali k srcu danas itekako više poštuju sebe, sigurniji su u ono što rade, dok su ovi mirni vrlo nesigurni i još uvijek čekaju roditeljsko odobrenje. Poštenje je stub društva ma koliko to možda smiješno zvučalo i gradi se tek onda kada je uzajamno bez obzira imao netko osamdeset, četrdeset ili četiri godine.

Da, odgajajte djecu da poštuju druge ali prvenstveno da poštuju sebe, samo će tako preživjeti u društvu i vremenu koje nažalost nisu birali nego im je dodijeljeno.

Piše: Matej Livančić