Ako je influencer novi Bog, onda je religija Wi-Fi, a sam đavo “no signal”

Ona sva blista sa storija i uz to naslov- žena, majka, kraljica.
Stomak mi se podigne odma’ kad to pročitam. Pa se sjetim legendarne Riske i njene izjave: “I spremačica, i čistačica, i domaćica i klozetarka. Koju će još funkciju da mi dodele?“

Koga lažemo, pod morem filtera

Kriza identiteta je u nama pa se krijemo iza influencera. Niko ne pokazuje svoju stvarnost, svoju autentičnost, jer pokazati pravo lice postaje gotovo samoubilački akt.

Jer, priznajmo – nije problem što influenceri postoje. Oni su proizvod vremena, kao što su nekada bili proroci, pjesnici, političari ili filozofi. Problem je što smo im dali svu moć. Oni odlučuju šta jesti, kako izgledati, čime se baviti i koga voljeti. I što je najtragičnije – odlučuju o tome ko smo mi.

Svetinje više nisu u crkvama, džamijama ni sinagogama – već na ekranima mobitela. Novi oltari su Instagram i TikTok profili. Influenceri su novi proroci.

Ne dijele kruh i ribu, nego maglu za dostavu.
Oni ne hodaju po vodi – osim ako nije bazen na krovu hotela.
Njihova sveta voda je detox sok od đumbira i nekih egzotičnih voćki – (koje ne znam ni izgovoriti, a ne li napisati), a evanđelje je “Kako sam postala bogata radeći ono što volim” – (čitaj): slikajući gu’icu i “cice”, a dečki sa dobrim takvim “ribama” negdje na egzotičnim plažama. Pa ti gledaš, svoje bore, frizuru ko da petarda te sama češljala i stvarna si.

Njihova čuda su filteri: nestane ti podočnjaka, stomak ispari, a ti odjednom izgledaš kao da nikad nisi upoznao ni pitu ni sarmu, nit te život nagradio ni s’ jednom borom smijalicom, a da ne spominjemo onu na čelu od briga, kako platit račune i vratiti kredite.

Infllunceri i nisu krivi, njihov posao je jednostavan: stvoriti iluziju, a puk puši te iluzije novih “sakramenata.” Obredi su jednostavni: objavi story, postavi reel, odgovori na poruke – i svi problemi svijeta nestaju dok vi gladno gledate sjajna lica, velike dekoltee i savršene manikure i mjesta gdje jesu.

A glavna im zapovjed: Lajkuj bližnjeg svoga, da i on Like tebi!

U starim religijama svećenici su imali neku filozofiju. Ovi, umjesto da ti objasne smisao života, oni ti objasne kako ima kruha i bez motike i bez morala.

I čudno – pratitelji, ups – vjernici, se na to pecaju! Možda i nije čudo. Lakše je vjerovati u iluziju vječne mladosti, nego da te život neće spasiti od brodoloma na pučini Wi – Fi-a.

I kao u svakoj vjeri, na kraju dana, svi traže isto: da nas netko vidi, lajka i potvrdi da smo bar virtualno na pravom putu.

I dok virtualni svijet vlada, mi, stariji, matori, gledamo s čuđenjem.

Možda je najveći paradoks u tome što u svijetu beskrajne povezanosti nikada nismo bili usamljeniji. Iza svih tih filtera, tagova i reel-a, krije se strah, da ćemo, ako pokažemo pravo lice, biti odbačeni.

A jedino dobro kod tih influencera je što se ne ubijaju nacionalizmom – dok isti nas pretvara u marionete bez istinskog Ja ne znam što je gore od toga dvoje.

Pa se pitam, hoće li ova generacija uopće znati zaraditi plaću – kad nestane struje, biti roditelj, skuhati ručak, posaditi cvijeće?
Hoće li ikad spoznati što znači istinska sreća, živjeti bez baterije?

I dok gledamo u ekran, možda je prava mudrost živjeti u tišini, daleko od filtera, gdje srce i horizonti tišine nisu ničijim prodanim pogledom označeni, gdje još uvijek vrijedi spontani stayling i nečiji iskren osmijeh.

Influencer? Onaj što nas uči kako piti smoothie od kelja i priča o svojoj “autentičnosti” dok ga kamerom snima asistent, možda i ne zna da je život izvan storyja – prljav, neugodan, neuredan, i ponekad baš onako kako Bukowski voli: strastven, pun alkohola, dima cigareta i nespretnih ali i pravih poljubaca.

I dok mi tražimo smisao u lajkovima, on traži smisao u broju pratitelja.
A život… život je tu da te sruši kad najmanje očekuješ, nasmije te kad nisi spreman i natjera te da shvatiš – virtuala ne plaća račune, a srce nema filter.

Tako da, dragi pratitelji i digitalni vjernici, uživajte u svom scrollanju, ali povremeno pogledajte oko sebe.
Možda je stvarna čarolija – u nečijem osmijehu, horizontima tišine, kiši što kuca o prozor – a ne u savršenom reel – u.

Prošli smo kroz mrak i samo istinska ljubav nas moze spasiti. Na kraju dana, svi smo mi samo ljudi bez filtera, ponekad smrdimo, ponekad se smijemo,i opet gubimo vrijeme gledajući tuđe živote, dok naš vlastiti ide pješke po makadamima.

Ali hej – barem smo stvarni.

I to, dragi moji, niko ne može lajkat.

A ja? Ja sam valjda “nevjernik”. Jer još uvijek tražim one istinske ljude koji su znali mijenjati svijet bez kamere, bez filtera, samo srcem. Rijetki su, ali postoje. Sve ostalo je samo sekta u skupim krpicama i patikama.

Piše: Sanja Strukar Križanac