Sveti Grgur i Petrova rupa, "Žica" - nijemi svjedoci komunističkog sadizma?

Prema povijesnim dokumentima, kroz sustav logora Goli otok prošlo je točno 16.101 evidentirani zatočenik, dok neovisne procjene i organizacije poput Amnesty Internationala navode da je stvarna brojka, računajući kasnija desetljeća, dosezala i do 50.000 ljudi. Prema službenim evidencijama, najmanje 413 osoba izgubilo je život uslijed mučenja, iscrpljenosti ili ubojstava, dok se stvarne procjene ubijenih i umrlih kreću do nekoliko tisuća.

Zatvorenici su u prvoj fazi (od 1949. do 1956.) primarno bili optuženi kao "informbirovci" – komunisti koji su nakon raskola Tita i Staljina osumnjičeni za sklonost Sovjetskom Savezu. 

No, to je bila samo jedna faza. Godine 1956. logor prelazi pod upravu SR Hrvatske i pretvara se u masovno mučilište za sve političke neistomišljenike 

U javnosti se često prešućuje činjenica da su brojni Hrvati masovno stradavali na Golom otoku. Prema Udbinim dokumentima, Hrvati su činili čak 16% ukupnog broja zatvorenika. Suprotno mitu da su tamo robijali samo komunisti, u jadranski pakao bacane su tisuće Hrvata koji nisu imali nikakve veze s Partijom.

Među njima su bili hrvatski studenti, intelektualci, katolički vjernici, te obični građani i antikomunisti koji su osuđeni zbog "hrvatskog nacionalizma" ili pukog verbalnog delikta. 

Ljudi su na otok slani masovno, u tajnosti, pod okriljem noći u stočnim vagonima, i to najčešće bez ikakvog suđenja, pukom upravno administrativnom odlukom tajne policije.

Uz zloglasnu podzemnu "Žicu", čije je ostatke režim 1988. godine namjerno sravnio bagerima kako bi sakrio tragove, najstrašnije mjesto za muškarce bila je "Petrova rupa" (službeno logor R-101). Radilo se o napuštenoj rudarskoj boksitnoj jami dubokoj desetak metara, ograđenoj zidom i bodljikavom žicom.

U toj rupi bilo je izolirano oko 130 "posebnih" zatvorenika, isključivo visoki intelektualci, profesori i dužnosnici koji su pružali otpor režimu. Oni su ljeti držani na nesnosnom suncu, a zimi na orkanskoj buri bez prava na krov nad glavom.

Stražari su primjenjivali stravičnu metodu mučenja žeđu: usred ljetnih žega, zatvorenicima bi davali obroke namjerno presoljene hrane, dok bi im pristup pitkoj vodi potpuno uskratili. Očajni ljudi bili su prisiljeni piti vlastiti urin ili morsku vodu, što je dovodilo do teških halucinacija, otkazivanja organa i bolne smrti.

Ono što javnost rijetko zna jest ritual "noćnih rasprava". Izgladnjeli i dehidrirani zatvorenici morali su usred noći satima stajati u stavu mirno dok su ih drugi zatvorenici, pod prijetnjom batinama, morali pljuvati, vrijeđati i fizički mrcvariti dok ne priznaju "izdaju".

Dok je Goli otok primarno bio muški logor, susjedni, jednako surovi otok Sveti Grgur bio je od 1950. do 1956. godine rezerviran za žene. Kroz taj prešućivani pakao prošlo je više od 850 žena, studentica, profesorica, liječnica i trudnica. Metode koje su tamo primjenjivane bile su posebno osmišljene kako bi se slomio ženski duh.

Jedna od najbizarnijih i najjezivijih tortura bila je naredba da žene po cijeli dan na ljetnoj žegi, pod kaznom premlaćivanja, moraju svojim tijelima raditi sjenu mladim sadnicama borova koje je režim sadio kako bi pošumio goli kamen.

 Dok su borovi dobivali vodu, žedne žene su padale u nesvijest od toplotnih udara držeći nepomično svoja tijela iznad biljaka.

Također, u sklopu takozvanog "društveno-korisnog rada", žene su kažnjavane tako da su morale puzati po oštrom kamenjaru i zubima čupati rijetke vlati trave iz kamena. 

Svaka solidarnost među ženama kažnjavala se prebacivanjem u samice. Trudnice koje bi dospjele na otok rađale su u stravičnim higijenskim uvjetima, nakon čega bi im djeca bila trajno oduzeta i odvedena u nepoznatom pravcu, bez ikakve mogućnosti da ikada više saznaju išta o njima.

Bježanje s otoka smatralo se tehnički nemogućim zbog stražarskih postaja i surovog Velebitskog kanala. Ipak, mladić Mato Gelić uspio je izvesti nemoguće. Iskoristivši trenutak nepažnje tijekom rada na obali, skočio je u more i satima plivao kroz ledene i opasne morske struje.

Kada je polumrtav, izgreban od stijena i potpuno iscrpljen uspio isplivati na kopno, Udba je već pokrenula masovnu potragu. Ono što ovu priču čini nevjerojatnom jest uloga katoličkih časnih sestara koje su se zatekle u blizini. 

Vidjevši bjegunca u stravičnom stanju, časne sestre su bez oklijevanja odlučile riskirati vlastite živote 

Suprotstavljajući se komunističkom aparatu koji je za skrivanje državnih neprijatelja predviđao dugogodišnje robije ili smrt, časne sestre su Gelića sakrile unutar svojih samostanskih prostora. Tu su ga danima liječile, previjale mu rane, hranile ga i skrivale od agenata tajne službe koji su pretraživali teren. Zahvaljujući njihovoj hrabrosti, kršćanskom milosrđu i potpunoj tajnosti, Gelić je preživio i ostao jedini čovjek koji je živ pobjegao iz ovog jadranskog pakla.

Danas, desetljećima nakon zatvaranja, Goli otok i Sveti Grgur stoje kao sablasne ruševine. Povjesničari i preživjeli upozoravaju da namjerno prepuštanje ovih mjesta zaboravu i propadanju predstavlja pokušaj brisanja povijesti i skrivanja monstruoznih zločina totalitarnog komunističkog režima.