Najveća kolonija bijelih roda u Srbiji i jedna od najvećih u Europi, koja se nalazi na nedovršenoj zgradi uz autocestu u Novom Sadu, ima 75 aktivnih gnijezda, objavilo je Društvo za zaštitu i proučavanje ptica (DZPPS).
Kako su naglasili iz DZPSS-a , prema dostupnim podacima, veća je samo kolonija u gradu Alfaro na sjeveru Španjolske, gdje je zabilježeno oko 120 gnijezda.
"Razvoj novosadske kolonije prati se od 2014. godine, kada je prvo gnijezdo pronađeno na betonskoj konstrukciji nedovršene zgrade. Od tada broj roda stalno raste, pretvarajući ovu neobičnu građevinu u jedinstveno utočište za jednu od najprepoznatljivijih ptica Srbije“, stoji u objavi.
Iz DZPSS-a očekuju da će do sredine srpnja koloniju napustiti gotovo 300 mladunaca, koji su ovdje prije svog prvog velikog putovanja na zimovališta u subsaharskoj Africi .
"Duljina migracijske rute koju rode prelaze iznosi oko 12.000 kilometara u jednom smjeru. Dok traje ovo dugo i iscrpljujuće putovanje, rode su izložene raznim opasnostima, a često i pate. Ugrožene su zbog gubitka povoljnih vlažnih i travnatih staništa, krivolova te sudara i kratkih spojeva s električnim vodovima“, upozorava Društvo.
Kako navode, posebno su ugrožene mlade rode koje se ne vraćaju na svoja gnijezdišta u prve dvije godine, odnosno dok ne dostignu spolnu zrelost.
„Tijekom te dvije godine uglavnom lutaju po Africi. Samo jedna od deset mladih roda uspije se vratiti na mjesto izleganja nakon tri godine“, pojašnjeno je u priopćenju.
Prirodna staništa nestaju, naša je dužnost sačuvati ih
Prema riječima Uroša Stojiljkovića iz DZPPS-a, fascinantan prizor toliko bijelih roda u gnijezdima na jednom mjestu ima još veću težinu, kada znamo koliko udaljenosti rode prelaze do gnijezda u Novom Sadu i koje opasnosti izbjegavaju oni koji uspješno stignu.
„To nas još više obvezuje da očuvamo ovu koloniju kao veliku prirodnu vrijednost“, istaknuo je.
Uspjeh ove kolonije ima i drugu stranu. Naime, rode koje se gnijezde na periferiji Novog Sada značajan dio hrane pronalaze na gradskom odlagalištu otpada, ali i na ostacima nekadašnjih vlažnih staništa uz Dunav.
Vrištine, bare i poplavne livade, koje su im stoljećima bile prirodna hranilišta, uglavnom su nestale pod pritiskom urbanizacije i intenzivnog korištenja prostora.
"Kolonija od 75 gnijezda pokazuje koliko je priroda sposobna prilagoditi se čovjeku, ali i koliko je čovjek dužan očuvati ono malo prirodnih staništa koja su ostala“, zaključio je Stojiljković.
