SUPERMAN (2025) – recenzija

Biti obožavatelj DC svijeta je u posljednjih nekoliko godina bilo zaista teško. Tu zaista moramo izuzeti njihov animirani koncept koji već godinama dominira u žanru superjunačkih animiranih filmova i za nekoliko svjetlosnih godina je bolja od nekih drugih produkcija. Međutim, ovo nije recenzija niti jednog animiranog filma iz DC svijeta već nove, igrane verzije Supermana čiji vođa zapravo nije glavni glumac filma nego „novi igrač“ u cijelom konceptu, James Gunn.

James Gunn je već prilično poznat u svijetu superjunačkih filmova, čovjek je radio za Marvel na ozbiljnim, i po mnogim obožavateljima, najboljim projektima koji su stvorili samostalnu bazu obožavatelja (čitaj Guardians of the Galaxy trilogija), te ga s time u vezi ne treba posebno predstavljati. Kada je najavljeno da će isti taj James Gunn preuzeti vodstvo u izgradnji DC filmskog svijeta obožavatelji su ostali iznenađeni, i moram priznati, pomalo šokirani, ali nije bilo dvojbe da će cijeli filmski svijet, koji je već prethodnih godina bio na, itekako, klimavim nogama, dobiti novo ruho ma kakvo ono bilo. Novi Superman predstavlja upravo početak svega onoga što smo očekivali od ovakve vrste sadržaja ali važnije pitanje je to je li taj početak dobar. Pa, to ćemo saznati u nastavku recenzije.

POČETAK

Sam redatelj, James Gunn, rekao je kako više nikada ne želi vidjeti priču koja nas vraća na početak, odnosno origin story jednog lika i to je sasvim opravdano. Svi mi već znamo tko je Superman, odakle dolazi i tko je bio prije nego li je uopće postao to što jeste i jednostavno, iako se kaže da je ponavljanje majka znanja, nema potrebe da iznova i iznova pričamo cijelu priču. Da, kratko se u filmu podsjećamo da je Superman s Kriptona te da su ga roditelji poslali na Zemlju s višom nakanom i to je jednostavno to. Sam početak filma nas stavlja u već razrađeno središte radnje kada Superman u tijeku borbe gubi bitku i da je pored toga i Clark Kent ali u ovom svijetu on kao lik već duže vrijeme postoji i obitava, radi ono što misli da je ispravno i već jasno ima postavljen cilj, zaštiti kako sebe tako i sve ostale. Taj svijet je toliko živopisan, ustanovljen i nastanjen da jednostavno nemate osjećaj da gledate film nego dokumentarac o skrivenom gradu koji već postoji i ima svoja pravila što zapravo i ne čudi jer ovaj lik nije samo filmski, on već desetljećima postoji u stripovima i animiranim serijama. Već ima neprijatelje koji se služe raznim sredstvima kako bi ga uništili i to nam nešto govori. Ovo je ispravno, i ovako bi to trebalo izgledati. Više nikada ne bismo trebali dobiti Supermanov origin story.

PRIČA I PRODUKCIJA

U ovoj verziji, kao što sam već i napomenuo, Superman je izgrađen i ljudi već znaju za njega ali to ne znači da njegove junačke pustolovine nije vrijedno pratiti. On se ovdje suočava s jednim od svojih najvećih neprijatelja, Lex Luthorom koji ima vlastitu vojsku poslušnih te se njome koristi kako bi napakostio glavnom liku. Sam susret i sukob između glavnog lika i glavnog negativca ne dešava se sve do samoga kraja ali tu jasno vidite što se sve može uraditi ako imate dovoljno moći i novca. Priča je zapravo klasična superjunačka priča, superjunak, zlikovac, uništenje polovine planete Zemlje dok se ne dođe do konačnog poglavlja i konačnog suočavanja, međutim ono što nas dovodi na sam taj kraj jeste produkcija. Moram priznati, zadivljen sam. DC filmovi su uvijek bili mračni dok je humor, koliko toliko, bio rezerviran za Marvelov svijet, međutim, ovdje su se uloge obrnule i sam Superman film izgleda mnogo ljepše, svjetlije, radosnije. Ne radosnije u smislu tona i radnje nego u smislu efekata i lokacija filma. Boje su jače i ističu se taman dovoljno i na granici da se zapitate je li ovo film za odrasle ili je pak namijenjen djeci. Izgled određenih likova i njihovih sposobnosti u određenoj mjeri daje isti utisak, dok je u nešto starijim verzijama njihov izgled bio zreliji, odvažniji i mračniji, ali to je zapravo bio cilj, krenuti ispočetka. Jesu li efekti najbolji ikada? Naravno da nisu ali u svakom slučaju su bolji od Marvelovih u posljednjih nekoliko godina i odišu novinom, iako ni u filmskom svijetu ne možete izmisliti toplu vodu. Iako neke stvari izgledaju pomalo smiješno scenarij filma se bavi ozbiljnim odnosima između likova, njihovim unutarnjim i vanjskim borbama, razgovorima i željama te je film samim time bliži publici nego što to mislimo a sve to uz dovoljno humora, u momentima možda lošeg i dječjeg, da na moment gledatelj može odahnuti.

LIKOVI

Likova je u filmu zaista mnogo a uzgred tome radnju filma nije teško pratiti što je olakšavajuća okolnost i umijeće kvalitetnog pisanja scenarija. Već sam spomenuo da neki od njih izgledaju pomalo smiješno i kao da su tek izašli iz crtanog filma ili samoga stripa ali ono na što treba obratiti pažnju jeste pisanje likova koji čine svaki film. Sve u svemu nije to loše, čak je daleko od toga ali smatram da je potrebno još raditi da bi se dostigao visok nivo prirodnosti u njihovoj komunikaciji. Pa, bilo bi dobro da krenemo od početka.

Superman/Clark Kent (David Cornsweet) – iskreno, kada sam pogledao prvi trailer za ovaj film nešto mi je u njegovoj interpretaciji falilo a onda sam pogledao film i… Ništa se konkretno nije promijenilo. David nije uradio loš posao tumačeći Supermana ali mi je, poslije Henry Cavilla, u njegovoj interpretaciji jednostavno falilo žustrine i sigurnosti i dotrajalosti u izgledu. Da, Superman u ovom svijetu postoji tek tri godine ali rekao bi čovjek da će se uzgred tome u ulozi koju ima ponašati sigurnije. U momentima kada toga fali dešava se da glumac to opravdava preglumljivanjem što nije sjajno ali vjerujem kako će s godinama te nesigurnosti nestati i glumac će se osjećati bolje već u sljedećem filmu. Ono što ne mogu zanijekati jeste to da glumac donosi novu energiju koja mi se svidjela jer je uspio napraviti razliku između Supermana i Clark Kenta kojim donosi dašak svježine u cijeli film. Po prvi put mi se više svidio obični, pomalo smotani Clark Kent od junaka koji ima posebne sposobnosti.

Lex Luthor (Nicholas Hoult) – nisam siguran zašto većina gledatelja hvali baš njega jer kao ni glavni lik nije pokazao naročitu posebnost. Opet kažem da će se to vjerojatno popraviti u sljedećem filmu, ali nekako mi za sam početak nije bilo dovoljno. Hoult mi u svakom svom projektu izgleda nesigurno, nisam siguran je li zato što su tako pisani likovi koje tumači ili je on jednostavno takav ali tu se jednostavno nešto mora promijeniti kako bi držao pažnju u sljedećem nastavku. Ono što mi se pored svega svidjelo je što lik kao takav nema posebnog razloga zašto je zao, jednostavno je takav, svjestan da je moćan i bogat i da će mu jednostavno sve poći za rukom.

Louis Lane (Rachel Brosnahan) – ovdje već mogu popustiti i reći da je upravo Louis dobro napisan lik. Odvažna je i hrabra, ne boji se poduzeti sve što treba kako bi zaštitila one koje voli i čvrsto stoji iza svog stava. Smatram da je najbolje napisan lik u cijelome filmu, a njena prisutnost u interakciji s drugim likovima jednostavno dominira. Iako bih ju definirao kao ozbiljnu i posvećenu zadatku u filmu zapravo vidimo cijelu njenu osobnost koja može biti i drugačija od onog već napisanog.

Ostali likovi poput Guy Gardnera (Nathan Fillion), The Engineer (Maria Gabriela de Faria), Mr. Terrifica (Edi Gathegi), Hawkgirl (Isabela Merced), Vasila Ghurkosa (Zlatko Burić), Jimmy Olsena (Skyler Gisondo) jednostavno nisu imali vremena pokazati se u ovako velikom projektu, ali moram izdvojiti lik koji tumači Edi Gathegi koji je vjerojatno najbolje napisan sporedni lik u ovom filmu i koji će doista imati najveći broj obožavatelja u budućim projektima, te lik Skylera Gisondo koji je u cijelom filmu bio komična stanka. Neki likovi poput Guy Gardnera pojavit će se u budućim DC projektima pa ćemo bolje vidjeti čime raspolažu.

ZAKLJUČAK

Na kraju uvijek odgovorim na pitanje postavljeno na samome početku pa ništa drugačije neće biti ni ovoga puta. Je li ovo dobar početak?

Kratko i jasno, naravno da jeste. Unatoč svim kritikama koje imam za ovaj film smatram da nas čeka itekako blistava budućnost kada je u pitanju DC filmski svijet.