“Raspuštenica” s jedne i hrabri samohrani otac s druge strane

Dok s jedne strane razumijemo težinu tih situacija, nameće se pitanje: zašto se ovo pretvara u glorificiranje očeva koji ostaju sticajem okolnosti sa svojom djecom?

Posljednjih dana vrte se dvije takve priče, ali nećemo spominjati imena, svima vam je već poznato, a jednostavno ne želimo rame uz rame drugima koristiti tu vrstu narativa. Priče su dirljive, ali zar to ne podsjeća na senzacionalizam koji služi klikovima, a ne rješavanju problema?

Problem postaje još vidljiviji kada se usporedi s majkama u istoj situaciji. Nitko, ni mediji ni čitatelji, ne smatra ničim specijalnim majku koja sama podiže djecu – a realno, mnogo je više žena koje su ostavljene ili izbačene sa djecom od strane bivših partnera. Kako smo došli do toga da otac koji podiže djecu postaje narodni heroj, dok je majka u identičnoj situaciji često na stubu srama, nerijetko izopćena i od strane najbližih, kamoli šire? Koliko vi, dragi čitatelji, znate samohranih majki, a koliko samohranih očeva i kojih je više? Znamo odgovor. Znamo i kako nazivaju te kojih je više- raspuštenica, polovnjača, žena s prtljagom. I to su blaži izrazi.

Uplakani očevi su postali trend. I dok mediji uživaju u dramama, stvarni sustav (socijalne službe,politika) ne nudi dovoljno podrške ni samohranim majkama ni očevima. Djeca i dalje trpe tišinu institucija.

Pitanje ostaje otvoreno: zar je cilj medija da informiraju javnost ili da profitiraju od tuđe nesreće? Dok glorificiramo očeve koji se bore za djecu koja su im ostavljena na brigu, istovremeno osuđujemo majke koje prolaze to isto u znatno većem broju.

Očevi zaslužuju poštovanje, ali djeca zaslužuju više od medijskog spektakla. A društvo zaslužuje iskrenu raspravu o tome zašto se o ovim problemima priča samo kad su tuđe patnje spektakularne – i zašto su ženske patnje sustavno marginalizirane i stigmatizirane.

Piše: Marijana Strukar