Nemojte šta zamjerit.- Nemojte vi! I dođite nam opet!

Kuhinja izgleda kao da je neki mahniti pljačkaš tražio zlato pa pootvarao svaki ormarić i valjda bio žedan pa pio iz 6 čaša. Dnevni boravak su demolirala djeca jer si ih tamo smjestila da “rade šta hoće” dok ne opereš prozore, presložiš po kuhinji i ne riješiš rublje. Zvono na vratima prekida vaš čarobni svijet kaosa.

Gosti. Nenajavljeni, naravno. Kud sad? Dok si bila solo, mogla si se praviti da nisi kući, ali sad nema izlaza jer su dva ukrasa svijeta već na vratima i otvaraju dok ti panično grabiš igračke i ubacuješ u kutiju.

“Evo mi malo došli, nismo se htjeli najavljivati, kontamo stigla si dosad s posla, kući si.”
“Ma neka vas, ajte, ulazite”-govoriš a u sebi slažeš rečenicu od riječi “viber, ne znate, whatsapp, 21 stoljeće, nazvati” i jednog često korištenog glagola na balkanu. Sve to uz osmijeh.

Posjedaš goste, okriviš djecu za sav kaos koji nisi uspjela raskloniti u one 3 minute dok su oni otvarali vrata gostima.
“Ma ajde” kažu ti; “uvijek je tako kad su djeca mala”.
Smiješ se, potvrđuješ, krećeš u kuhinju po kavu i staješ na lego kocku. Spomeneš djeci majku s onim glagolom odozgo. Odnekud izbi i muž, pridružuje se veseloj grupi.
Onako kako te mama učila, nudiš pićem, kavom, hranom. Odbijaju, kažu jeli pa do došli.
E ne može! Zna se kako ide redom i nema izići iz kuće dok od svega ne probate bar pomalo. Gledaš ih, nisu se najavili, al shvatiš da ti je drago što su tu, jer “ajme kući u koju nitko ne dolazi”.

Sjedite, pričate, pretresate rodbinu, kumove, prijatelje, tko se udao, oženio, razveo, trudna, samo se udebljala, dala otkaz, propio se. Pretresli ste dva-tri kantona i nešto dijaspore, riješili tuđe probleme u teoriji za satak i po, onda počinje međusobno jadanje. Postavite jedni drugima dijagnoze, preporučite lijekove, doktore, travke, rakije i meleme.

Vidiš jedno se zagledalo u ćošak, točno znaš u šta gleda.
Kažeš teatralno: “Eto vidi, opet ono mrežu isplelo, a jutros sam usisala”. Logično, lažeš ko pas, taj pauk tu živi i punopravni je član vašeg kućanstva, zove se Jurica i voli da mu se pušta Oliver Dragojević, predali ste mu za domovnicu, tako da bude legitimni čuvar ćoška.

Je li to zbog Jurice ili je došlo vrijeme, počinje procedura odlaska. Ustane jedno, svi ustajete za njim a vi dodajete “Daj kuda, pa tek ste došli, neka vas”. Normalno, neka vas, gotovo je sad, sušilica džemper smanjila, možda mogne pauku Jurici, prozore ja ne prala u ponoć sigurno, kuhinja nek prenoći ništa joj ne fali, ima i sutra dana.

Nakratko sjedamo, pa opet ustajemo. Pomjerimo se do hodnika, navuče netko jedan rukav jakne, ali se sjetimo da nismo iskomentirali zadnju svadbu u obitelji. To se inače radi “na tenane” uz kavu i cigaru,ali gdje smo, tu smo, odradit ćemo to na licu mjesta. Mic po mic došli smo do vrata. “Hvala vam što ste došli, trebamo češće ovako”…”Nemojte šta zamjerit”- oni će na to. “Nemojte vi! I dođite nam opet, nemojte gledat ‘ko je zadnji bio”.

U sebi kontaš “eto mene vama u srijedu, nek Jurica ima vremena malo mrežu rastegnuti do drugog ćoška da mu ne smetamo”.

Nenajavljeni gosti nisu test tvoje koordinacije i strpljenja, oni su svojevrsni ritual u našim krajevima. Kad ti ulaze u kuću, donose ljubav, smijeh i toplinu. Nekako je to dio naše kulture, naslijeđa, opuštenosti, susretljivosti, svega onoga što opravdava naš domaćinski mentalit.

Piše: Marijana Strukar