Mladi između stvarnog i virtualnog svijeta

Živimo u vremenu u kojem mladi sve češće zamjenjuju stvarne kontakte, razgovore, druženja i prijateljstva virtualnim svijetom društvenih mreža i online platformi. Digitalna komunikacija postala je brža i jednostavnija, ali upravo zbog toga mnogi gube potrebu za onim najvrjednijim: istinskim susretom, pogledom u oči, osmijehom koji ne može prenijeti ekran.

Virtualni svijet mnogima nudi sigurnost i iluziju kontrole. Tamo mogu biti ono što žele, kreirati sliku o sebi, birati riječi, fotografije i statuse koji ostavljaju dojam. No, iza te slike često se krije nesigurnost, a ono što se u virtualnom prostoru čini važno: lajkovi, komentari i broj pratitelja- u stvarnom životu ne nosi istu težinu. Upravo zato mnogi mladi zanemaruju ono presudno: gradnju vlastite osobnosti i karaktera u stvarnom svijetu.

Posljedice toga sve češće osjećamo. Nedostatak stvarnih kontakata donosi osjećaj usamljenosti, strah od stvarnih razgovora i nesigurnost u društvu. Virtualni svijet, ma koliko privlačan bio, ne može zamijeniti toplinu prijateljskog pogleda, zagrljaj podrške ili radost zajedničkog iskustva.

Tehnologija nije neprijatelj, ona nam može pomoći da učimo, istražujemo i stvaramo. Ali kad postane zamjena za život, a ne alat u životu, pretvara se u opasnost. Tu je ključna uloga roditelja, nastavnika i cijelog društva: naučiti mlade ravnoteži. Da koriste virtualno, ali da ne zaborave živjeti.

Jer osobnost, hrabrost i snaga karaktera ne grade se kroz ekrane. One nastaju u trenucima koje pamtimo: u razgovorima do kasno u noć, u smijehu s prijateljima, u nesuglasicama koje nas uče strpljenju i u tišini dijeljenoj s onima do kojih nam je stalo. To su iskustva koja oblikuju ljude; iskustva koja nijedna mreža, nijedan ekran i nijedan lajk nikada neće moći zamijeniti.

Piše: Marijana Strukar