Kultura u drugom redu

U dvoranama i na Festivalima, u prvim redovima uvijek ista slika: političari i njihovi suradnici. Kamere ih hvataju, pozornice pozdravljaju, a publika i umjetnici – oni zbog kojih kultura i postoji – ostaju u sjeni. Kultura je postala kulisa za političke slike, a ne ono što bi trebala biti – mjesto slobode. Dok umjetnici grade mostove, politika gradi punktove i zauzima prva mjesta.

Danas se, sve češće događa da stranačka pripadnost postaje mjerilo vrijednosti umjetnika. Ako nisi „blizu vatre“, tvoje stvaralaštvo, trud i zalaganje u zajednici gotovo da ne postoje. Umjetnost se prešućuje, projekti ostaju u ladicama, a talenti nestaju u tišini – jer nisu na strani političkog spektra.
Umjetnost ne bi smjela biti instrument za promociju političara, niti ukras na protokolarnim događajima. Ona traži tišinu, pažnju i otvoreno srce publike, a ne aplauze po diktatu i fotografije za kampanje.

Možda je vrijeme da ih premjestimo u posljednje redove. Da se svjetla konačno okrenu onima koji stoje na pozornici i onima koji ih dolaze gledati – jer kultura pripada ljudima, a ne politici. Možda je vrijeme da umjetnici i publika naprave mali bunt. Ne ulice, ne parole – nego tihi, dostojanstveni bunt: da ne ustanu kada ulazi političar, da ne prepuštaju im svoja mjesta, ne dozvole da se kultura pretvori u scenografiju njihovih ambicija.

Jer kultura nije dekor za vlast. Ona je srce zajednice, duša naroda i glas koji ostaje i kad politike nestanu. Jer ako politika sjedi u prvom redu, umjetnost izlazi na vrata. A kad umjetnost izađe, za njom polako odlazi i publika.

Ostaje samo prazna scena, na kojoj jedni drugima plješću oni koji nikada nisu razumjeli – da kultura ne pripada njima, nego svima nama.

Piše: Sanja Križanac