Kad slavlje postane natjecanje

Dječji rođendani, prve pričesti, krizme… trebali bi biti trenuci iskrene radosti, zajedništva i zahvalnosti. No, danas se često pretvaraju u prave male „projekte“ koji više govore o roditeljima nego o djeci. Pretjerivanje u organizaciji postalo je svojevrsna moda, a skromnost gotovo pa izuzetak.

Nekada je dječji rođendan značio tortu, par balona i igru u dvorištu ili sobi. Danas je to nerijetko najam igraonica, angažman animatora, profesionalne torte na više katova, fotografi, pa čak i vatrometi. Isto se događa s vjer­skim obredima: umjesto da pričest i krizma budu duhovni trenuci i obiteljsko okupljanje, sve se pretvara u parade haljina, odijela, dekoracija i bogatih menija.

Djeca, koja bi trebala biti u središtu, često ostanu sporedni likovi u toj velikoj predstavi. Njihova radost, jednostavna i čista, prekrivena je slojevima očekivanja i uspoređivanja.

Roditelji ne pretjeruju uvijek iz taštine. Često je razlog pritisak okoline: „Ako svi tako rade, ne smijemo mi biti gori.“ To postaje utrka bez kraja, gdje se zaboravlja suština, a važno je samo tko će imati veću salu, skuplje poklone i raskošniji meni.

Takva utrka, osim što troši novac, troši i smisao. Djeca odrastaju s uvjerenjem da ljubav i sreća dolaze kroz materijalno i vanjski sjaj. A mi roditelji, možda nesvjesno, učimo ih da je vrijednost mjerljiva u poklonima i fotografijama, a ne u osjećajima.

Nitko ne kaže da proslava treba biti bez radosti ili da je pogrešno počastiti goste, ali potrebno je pronaći mjeru. Najljepše uspomene djeca pamte po trenucima, a ne po cijeni. Sjetit će se igre sa školskim prijateljima, zajedničkog smijeha s rodbinom, riječi koje su im roditelji rekli tog dana, a ne koliko je koštala torta ili dekoracija.

Možda je vrijeme da vratimo slavlje svojoj suštini: prilici da budemo zajedno, zahvalni i iskreni. Jer istinsko bogatstvo tih dana nije u iznosu računa, nego u toplini trenutka.

Rođendani, pričesti i krizme ne bi trebali biti natjecanje, nego slavlje života i vjere. Kad bismo se vratili jednostavnosti, možda bismo otkrili da je upravo u skromnosti najviše sreće i za djecu i za nas.

Piše: Marijana Strukar