Kako su u razgovoru za inFocus ispričali Dudić i Miličević, prva iskra za ovaj pothvat rodila se još prošle godine u Vukovaru, tijekom susreta vukovarskog gradonačelnika Marijana Pavličeka s hodočasnicima iz Viteza, a konačna odluka pala je ove jeseni.
„Uvjerio sam se koliko je veliko bilo stradanje Hrvata u Središnjoj Bosni“
„Prilikom mog posjeta Busovači u mjesecu rujnu, obišao sam spomen-obilježja Osmica i Križančevo Selo. Taj je posjet doprinio mojoj odluci i učvrstio me u namjeri da hodočastim od Viteza prema Vukovaru u čast stradalim Hrvatima Središnje Bosne. Želio sam da naše hodočašće, uz odavanje počasti žrtvi Vukovara, bude i u znaku sjećanja na sve stradale Hrvate Središnje Bosne, a tu smo ideju zajedno ostvarili moj prijatelj i suborac Antun Miličević i ja“, ističe Dudić.
Dodaju, kako su uoči samog hodočašća obišli i ostala stratišta te spomen-obilježja, uključujući Pješčaru i samostan u Gučoj Gori, gdje su se još jednom uvjerili koliko je veliko bilo stradanje Hrvata u Središnjoj Bosni.
"Smatramo da je narod u Hrvatskoj vrlo malo upoznat s razmjerima stradanja Hrvata u Središnjoj Bosni. Možda su toga svjesniji oni krajevi koji su i sami podnijeli sličnu žrtvu, poput Vukovara, Dubrovnika i drugih dijelova Hrvatske koji su više propatili. Međutim, bojimo se da preostali dijelovi Hrvatske nisu dovoljno upoznati ni sa stradanjem Vukovara i drugih teško stradalih hrvatskih krajeva, a kamoli Središnje Bosne. Ljudima u Vukovaru željeli smo prenijeti svoje dojmove kako bi shvatili da su Hrvati u Središnjoj Bosni teško stradali, baš poput nas u Vukovaru. To nikako ne smijemo zaboraviti i tu istinu moramo prenositi našim mlađim generacijama“, poručuju ovi vukovarski branitelji.
„Psihički da, fizički ne, ali izdržat ću"
Njihova odluka da otputuju u Bosnu kako bi se pješice vratili u svoj Vukovar iznenadila je i njihove prijatelje i suborce.
„Kada sam donio odluku o hodočašću i s njom upoznao svoje prijatelje i suborce, prvo što su me pitali bilo je jesam li spreman za takav pothvat. Odgovorio sam im: "Psihički da, fizički ne, ali izdržat ću".
"Naime, nisam se ništa posebno pripremao. Inače smo fizički prilično aktivni, ali za takav izazov, prijeći toliku kilometražu u tako kratkom vremenu – iskreno rečeno, nisam bio spreman.
Vjerovao sam da ću uspjeti jedino uz Božju pomoć. I hvala Bogu, uspio sam“, iskreno priznaje Dudić.
Tijekom hodnje posebno ih je dirnulo zajedništvo u koloni, gdje nitko nije bio prepušten sam sebi kada bi krenuli žuljevi i umor, ali i nevjerojatno gostoprimstvo brojnih domaćina – „Anđela čuvara“ od Viteza, Žepča, Doboja, Modriče i Garevca do Babine Grede, Cerne, Rokovaca, Vinkovaca, Osijeka, Marinaca i samog Vukovara.
"Uvidjeli smo koliko dobrote, nesebičnosti i velikodušnosti imaju ti ljudi, ali i koliko je truda i odricanja potrebno da bi se takvi dočeci organizirali. Posebno nas se dojmilo saznanje da mnogi od njih to čine već devet godina zaredom. To nije mala stvar i zaslužuje iskreno poštovanje i zahvalnost“, naglašavaju Dudić i Miličević.
Iduće godine hodočašće iz Vukovara prema Vitezu
Ulazak u Vukovar 18. studenoga za ovu dvojicu Vukovaraca tek je početak još snažnijeg povezivanja dvaju stradalničkih krajeva, pa već sada najavljuju uzvratni korak.
„Iskreno se nadamo da bismo iduće godine mogli organizirati hodočašće u suprotnom smjeru, iz Vukovara prema Vitezu. Točan datum i vrijeme još ne znamo, no u kontaktu smo s braniteljima iz Središnje Bosne pa ćemo pokušati dogovoriti termin koji bi svima odgovarao kako bismo na taj način odali počast i obilježili stradanje tamošnjih Hrvata. Smatramo da je to naša dužnost i način da pokažemo kako žrtve Vukovara i Središnje Bosne nisu zaboravljene. Jer, kao što se ne smije zaboraviti Vukovar, tako se ne smije zaboraviti ni stradanje Hrvata Središnje Bosne“, zaključili su Mato Dudić i Antun Miličević.
Ovaj hodočasnički pothvat nadilazi puko svladavanje kilometara; on predstavlja živi most sjećanja koji povezuje dva simbola hrvatske žrtve i ustrajnosti – Središnju Bosnu i Vukovar. Snaga volje i duboka vjera pojedinca pokazuju da se istina o prošlosti najbolje čuva osobnim primjerom i nesebičnim korakom prema drugome.
Dok god postoje ljudi spremni vlastitim žuljevima i molitvom spajati ranjene krajeve, žrtva onih koji su dali sve za slobodu neće pasti u zaborav, već će ostati trajni zalog zajedništva za naraštaje koji dolaze.