Dan kada je utihnulo samostansko zvonoTragični događaj zbio se u subotu, 13. studenoga 1993. godine, u 12:55 sati. Ondašnji samostanski kroničar fra Miroslav Krajinović Carko u Samostanskoj je kronici ostavio potresno svjedočanstvo o upadu četvorice naoružanih pripadnika 302. motorizirane brigade Armije RBiH iz Visokog, trojice u vojničkoj uniformi i četvrtog u crnom kaputu na prag samostana.
Fra Miroslav je zabilježio kako je ubojica najprije pred sobom tjerao fra Leona uz povike da stane na stepenicama, a kada se pojavio gvardijan fra Nikica, vojnik ga je udario i potjerao u samostan. Bez ikakva povoda i otpora, odjeknuo je rafal iz automatskog oružja od kojeg je fra Nikica na mjestu ubijen, dok je ranjeni fra Leon pao pred vratima blagovaonice. Nakon što mu je ubojica naredio da se podigne, sasuo mu je rafal u zatiljak. Posljednje riječi fra Leona bile su: „Nisam ništa kriv“, dok je fra Nikica na prijetnju smrću mirno odgovorio: „Ubij!“
Zločin je u samostanu izazvao duboku tugu i nevjericu, a kroničar je tada izgovorio riječi koje su ostale upamćene kao simbol tragedije toga dana: „Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.“
„Moja domovina je jedino Bosna“
Ubijeni franjevci bili su poznati po svojoj dubokoj privrženosti rodnom kraju, otvorenosti prema svim ljudima i dosljednom zalaganju za mir i suživot u teškim ratnim okolnostima. Unatoč opasnostima, odbili su napustiti Fojnicu, ostajući uz svoje župljane, ali i čuvajući višestoljetnu kulturnu i duhovnu baštinu samostana koja pripada svim građanima Bosne i Hercegovine.
Samo dva mjeseca prije smrti, u rujnu 1993. godine, gvardijan fra Nikica Miličević u javnom je istupu uputio riječi koje i danas odzvanjaju kao njegova duhovna oporuka:
"Moja domovina, domovina moga naroda s kojim sam nikao, s kojim živim, je jedino Bosna. Kad rat prođe trebat će nam ono osnovno što kršćanstvo obilježava: velika duša koja je sposobna opraštati. Jer, puno se zla dogodilo. Franjevci će kao svećenici moći svojim djelovanjem puno pomoći da se nadiđu sva ova zla koja su se dogodila.“
Više od sedam stoljeća čuvari naroda i Bosne
Žrtva fra Nikice i fra Leona duboko je utkana u više od sedam stoljeća dugu povijest bosanskih franjevaca, koji su od svog dolaska 1291. godine pa sve do danas ostali neraskidivo vezani uz svoj narod i svoju zemlju. Kroz najteža povijesna razdoblja, ratove i mijene carstava, franjevci Bosne Srebrene nikada nisu napuštali svoje vjernike. Bili su i ostali „naši ujaci“ — prvi učitelji, liječnici, kroničari, graditelji i čuvari pismenosti, kulture te same ideje Bosne kao zajedničkog doma.
U svim vremenima dijelili su sudbinu običnog čovjeka, svjedočeći da se ljubav prema vlastitom narodu i vjeri najiskrenije potvrđuje poštovanjem svakog susjeda i ostankom na vlastitom pragu onda kada je najteže.
Pravda na čekanju i trajna poruka mira
Za ovo dvostruko ubojstvo pred Vrhovnim vojnim sudom u Sarajevu i Vrhovnim sudom Bosne i Hercegovine pravomoćno je osuđen neposredni izvršitelj Miralem Čengić na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, dok su trojica njegovih suučesnika — Nedim Zerdo, Samin Mušinbegović i Vahid Begić — osuđena na po šest mjeseci zatvora. Međutim, pitanje nalogodavaca ovog zločina do danas je ostalo bez pravosudnog epiloga, na što franjevačka zajednica i vjernici redovito podsjećaju prilikom svakog godišnjeg okupljanja.
Kako je ranije isticao raniji gvardijan fra Nikica Vujica, vojni tužitelj u optužnici je izbjegao kvalifikaciju ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čime je ubojica stavljen u povoljniji kazneno-pravni položaj, a pitanje planiranja i zapovjedne odgovornosti potpuno je zaobiđeno. Dodatnu gorčinu izazvala je činjenica da je Čengić odslužio tek dio kazne zahvaljujući četirima odlukama o pomilovanju — tri puta odlukom Alije Izetbegovića i jednom odlukom Ejupa Ganića. Unatoč zahtjevima koje su franjevci uputili Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) i Tužiteljstvu BiH za otkrivanje nalogodavaca, javnost ni trideset i tri godine kasnije nema odgovor tko je naredio ovaj zločin.
Unatoč boli i nerazjašnjenim okolnostima nalogodavne odgovornosti, fojnički franjevci već više od tri desetljeća ovaj dan obilježavaju bez gorčine, pretvarajući ga u molitvu za mir, oprost i pomirenje. Sjećanje na fra Nikicu i fra Leona ostaje trajni podsjetnik na snagu vjere, ljudskog dostojanstva i spremnosti da se vlastitim životom posvjedoči ljubav prema čovjeku i zavičaju.