VELIKI PETAK spomen Kristove muke

To nije običan spomendan, niti tek pobožno prisjećanje na jedan tragičan događaj iz prošlosti. Veliki petak je dan kada Crkva stoji pred križem svoga Gospodina i u svetoj šutnji promatra otajstvo ljubavi koja je išla do kraja. To je dan kada se vjernik ne zaustavlja samo na boli, nego ulazi u dubinu Kristove žrtve, u srce otkupljenja, u onu svetu stvarnost bez koje se ne može razumjeti ni čovjek, ni grijeh, ni spasenje, ni uskrsnuće.

Na Veliki petak Crkva ne slavi svetu misu. Oltar je ogoljen, zvona šute, liturgija je jednostavna, ozbiljna i snažna. Sve je usmjereno prema jednom središtu: Kristu raspetome. Taj dan vjernici se okupljaju na Obredima Muke Gospodnje, slušaju navještaj Kristove muke, mole sveopću molitvu za cijeli svijet, klanjaju se svetom križu i primaju svetu pričest. U svemu je naglasak na sabranosti, poniznosti i dubokom klanjanju otajstvu po kojem je svijet spašen.

Evanđelje Velikoga petka donosi izvještaj o muci Gospodina našega Isusa Krista. U tom svetom tekstu Crkva ne promatra samo nepravdu koju je Isus pretrpio, nego objavljuje istinu da Krist nije bio slomljen silom ovoga svijeta, nego je slobodno predao samoga sebe iz ljubavi prema Ocu i radi spasenja čovjeka. U tome je srž Velikoga petka: Isus nije tek nevino osuđenik, nije samo žrtva ljudske zlobe, nego Jaganjac Božji koji uzima grijehe svijeta i svojom poslušnošću, poniznošću i žrtvom otvara čovjeku put natrag k Bogu.

Križ je kroz povijest bio znak sramote, kazne i smrti. No u Kristu križ postaje nešto posve drugo. Postaje prijestolje ljubavi, znak pobjede i vrata vječnoga života. Ono što je ljudima izgledalo kao poraz, u Božjem planu postaje najveća pobjeda. Ono što je svijetu izgledalo kao kraj, u otajstvu vjere postaje početak novoga stvaranja. Zato Veliki petak nije samo dan tuge. On jest dan žalosti, ali svete žalosti; dan boli, ali otkupljujuće boli; dan smrti, ali smrti koja već u sebi nosi klicu uskrsnuća.

Kristova muka pokazuje svu težinu grijeha, ali još više objavljuje veličinu Božjega milosrđa. U Isusu raspetome čovjek vidi do čega vodi grijeh, oholost, nevjernost, mržnja, izdaja, kukavičluk i zatvorenost srca. Juda izdaje, Petar zatajuje, Pilat pere ruke, mnoštvo se okreće protiv Onoga kojega je malo prije slavilo. U toj drami muke otkriva se i lice svakoga vremena, pa i našega. I danas čovjek često bira interes umjesto istine, sigurnost umjesto savjesti, buku svijeta umjesto Božjega glasa, površnost umjesto obraćenja. Zato Veliki petak nije samo izvještaj o prošlosti. To je ogledalo pred kojim stoji svaki čovjek.

U današnjem svijetu, koji često bježi od žrtve, križa i odricanja, poruka Velikoga petka djeluje gotovo sablažnjivo. Suvremeni čovjek želi uspjeh bez trpljenja, radost bez odgovornosti, pobjedu bez borbe, vjeru bez križa. No Krist pokazuje drukčiji put. Ne put moći, nego put predanja. Ne put samodostatnosti, nego put poslušnosti Ocu. Ne put osvete, nego put oprosta. S križa ne silazi kako bi dokazao svoju moć, nego ostaje na križu kako bi do kraja objavio ljubav. Upravo zato raspeti Krist ostaje najveći odgovor na najdublje pitanje ljudskoga srca: koliko Bog ljubi čovjeka? Ljubi ga do kraja. Ljubi ga do križa.

Veliki petak snažno progovara i o dostojanstvu ljudske patnje. Kršćanska vjera ne romantizira bol, ne traži patnju radi patnje i ne proglašava trpljenje samo po sebi dobrim. Ali objavljuje da ujedinjena s Kristom i ljudska bol može zadobiti smisao. Kada čovjek svoju bolest, osamljenost, progonstvo, nepravdu, tugu, nerazumijevanje i životne križeve sjedini s Gospodinovom mukom, tada ni njegova patnja više nije prazna ni besmislena. Veliki petak zato nije samo spomen Kristove muke, nego i dan kada svaki ranjeni čovjek može osjetiti da nije sam. Bog nije ostao daleko od ljudske boli. Ušao je u nju.

Koliko je samo današnjih obitelji koje nose svoj križ u tišini. Koliko je majki koje plaču za svojom djecom, očeva koji se bore s teretom odgovornosti, bolesnika koji u noći traže utjehu, starijih koji se osjećaju zaboravljeno, mladih koji lutaju bez smisla, ljudi koji su pritisnuti nepravdom, siromaštvom ili unutarnjim ranama. Veliki petak govori svima njima: Krist zna što znači biti izdan, ostavljen, ponižen, nepravedno osuđen i proboden boli. Zato je njegov križ mjesto utjehe za sve koji nose svoj križ. On nije daleki promatrač ljudske patnje, nego Spasitelj koji ju je sam na sebi ponio.

Posebno snažan trenutak liturgije Velikoga petka jest klanjanje križu. To je jedan od najpotresnijih i najljepših čina u cijeloj godini. Vjernici pristupaju križu ne zato što štuju drvo kao predmet, nego zato što štuju Krista koji je na njemu prinio žrtvu za spasenje svijeta. Križ se ljubi, pred njim se kleči, njemu se pristupa sa suzama, sabranošću i vjerom, jer on više nije samo znak smrti, nego znak pobjede Raspetoga. U tom činu sabrane pobožnosti Crkva ispovijeda ono što svijet često ne razumije: da je upravo na križu objavljena najveća snaga ljubavi.

Veliki petak nas također uči šutnji. U vremenu u kojemu je sve bučno, brzo, površno i raspršeno, Crkva na ovaj dan ne nudi mnoštvo riječi, nego otajstvo koje se promatra u tišini. Ta šutnja nije praznina. To je sveta šutnja pred nečim većim od nas. To je šutnja pred ranama koje su nas izliječile. Šutnja pred Božjom ljubavlju koja se nije nametnula snagom, nego se darovala do kraja. Današnjem čovjeku upravo ta šutnja nedostaje. Nedostaje mu prostor da zastane, da pogleda križ, da dopusti svojoj savjesti progovoriti i da u dubini srca ponovno čuje najvažniju istinu: nisi zaboravljen, nisi odbačen, nisi izgubljen – toliko si ljubljen da je Krist za tebe dao svoj život.

U Velikom petku sadržana je i velika pouka o ozbiljnosti grijeha. Današnje vrijeme često grijeh ublažava, relativizira ili čak opravdava. Mnogi više ne žele čuti riječi poput obraćenja, pokore, žrtve i vjernosti. No upravo križ pokazuje da grijeh nije mala stvar. Da nije bio težak, ne bi tražio toliku cijenu. Ali isti križ pokazuje i da milosrđe nije slabije od grijeha. Krist nije umro kako bi čovjeka ponizio, nego kako bi ga podigao. Nije došao da osudi, nego da spasi. Zato Veliki petak nije dan očaja, nego dan istine: istine o grijehu, ali još više istine o Božjoj ljubavi koja je jača od svakoga grijeha.

Poveznica s današnjim vremenom snažnija je nego što se na prvi pogled čini. I danas se Krist razapinje ondje gdje se prezire istina, gdje se gazi dostojanstvo čovjeka, gdje se nevini odbacuju, gdje se život smatra teretom, gdje se obitelj ranjava, gdje se starije zaboravlja, gdje se djecu ne vodi Bogu, gdje vjera postaje predmet ismijavanja. I danas mnoštvo zna vikati, suditi i osuditi, a malo tko želi ostati pod križem. Zato Veliki petak nije samo spomen jednoga petka u Jeruzalemu. On je poziv svakome čovjeku da odluči gdje stoji: u buci mase ili u vjernosti križu; u Pilatovoj ravnodušnosti ili u Marijinoj postojanosti; u Petrovu strahu ili u ljubavi učenika koji ostaje uz Gospodina do kraja.

U liku Blažene Djevice Marije, koja stoji pod križem, Crkva vidi uzor vjernosti, šutnje, boli i nade. Ona ne bježi, ne optužuje i ne očajava. Ona stoji. U tome je njezina snaga. I današnji vjernik pozvan je upravo na to: ostati uz Krista i onda kada ne razumije sve, i onda kada je teško, i onda kada srce krvari. Vjera nije prava samo kad je lako. Prava se vjera očituje pod križem.

Veliki petak zato nije dan bez svjetla. Iako je liturgijski obilježen ozbiljnošću, tamom i šutnjom, on u sebi već nosi obećanje uskrsnoga jutra. Crkva ne ostaje na Kalvariji kao da je sve završilo. Ona zna da križ nije posljednja riječ. Posljednja riječ pripada Bogu, a Božja posljednja riječ nije smrt, nego život. Nije tama, nego svjetlo. Nije poraz, nego uskrsnuće.

I upravo zato je poruka Velikoga petka i danas silno važna za svakoga čovjeka: nema te noći koju Bog ne može rasvijetliti, nema te rane koju Krist ne može dotaknuti, nema te patnje koju ne može preobraziti i nema toga križa pod kojim je čovjek ostavljen sam. Raspeti Krist ostaje nada svijeta. On i danas govori, ne snagom zemaljske moći, nego snagom ljubavi koja se predaje.

Veliki petak poziva da stanemo, zašutimo i pogledamo križ. Ne površno, ne usputno, nego srcem. Jer tek pred križem čovjek do kraja razumije koliko je voljen. A kada to shvati, više ne može ostati isti.