Široki Brijeg- Krv franjevačkih mučenika oblikovala je hercegovački identitet

Široki Brijeg, Mostar-Čekrk, Mostarski Gradac, Ljubuški, Zagvozd, Kočerin, Izbično, Čitluk, Čapljina, Macelj. Ovo su samo neke od postaja tzv. ‘Križnog puta’ na kojem su prije točno osamdeset godina, u veljači 1945. godine, podnijeli mučeništvo brojni članovi Franjevačkog reda Hercegovačke provincije.

Dvanaest fratara franjevačkog samostana Široki Brijeg poklali su 7. veljače 1945. vojnici zloglasne Jedanaeste dalmatinske brigade Titove vojske. Sljedećeg dana zarobljeno je još devet redovnika koji su se, zajedno s gotovo stotinu civila, sklonili u franjevačku hidroelektranu na rijeci Lištici, nedaleko od samostana. Ni ovi fratri nisu doživjeli bolju sudbinu od svoje braće; odvedeni su u Dalmaciju i poklani na nepoznatim mjestima.
U noći sa 6. na 7. veljače u Mostarskom Gradcu bez ikakvog vidljivog razloga pogubljeno je pet fratara, profesora i studenata franjevačkog sjemeništa, koji su se sklonili u ovu planinsku župu kako bi nastavili teološki studij daleko od bombardiranja i borbi na ravnici.

Tjedan dana kasnije, 14. veljače 1945., na red je došlo još sedam fratara , uključujući i mostarskog provincijala Lea Petrovića. Nakon osvajanja Mostara, partizani su ih odveli iz samostana, okovali i odveli u selo Čekrk, gdje su im skinuli franjevačku odoru, ubili, a njihova beživotna tijela bacili u Neretvu. U isto vrijeme događali su se i drugi masakri fratara u Ljubuškom, Izbičnu, Čitluku, Čapljini, Zagvozdu i Vrgorcu.

U svibnju su u župnoj kući u Kočerinu ubijena dvojica fratara , dok su trojica izgubila živote u dalekom Macelju, nedaleko od Slovenije i Austrije, vraćajući se iz Bleiburga Hrvatskim križnim putem. Na kraju rata fratri Franjevačke provincije oplakivali su smrt šezdeset i šest fratara.

Čak i nakon rata, ‘Križni put’ se nastavio za preostale fratre . Komunistički režim organizirao je lažna suđenja i, u nedostatku ikakvih ozbiljnih dokaza o krivnji, 91 fratar osuđen je na zatvor, često na teški rad, u ukupnom trajanju od 348 godina, od čega je odsluženo 225. Pedesetih godina 20. stoljeća, Dom kaznionice u Zenici bio je u jednom trenutku najveća franjevačka zajednica u Hercegovini, budući da je ondje istovremeno bilo zatvoreno oko 30 fratara – pravi kolektivni progon.
Prema riječima fra Anti Bakovića, ukupan broj žrtava bio je 663, uključujući četiri biskupa, 506 svećenika, 50 bogoslova, 38 bogoslova, 17 laika, 31 časnu sestru i 17 svećenika koji su umrli od tifusa kao posljedica zatočeništva.Plan eliminacije Katoličke crkve iz Titove Jugoslavije progonom pastira bio je posebno žestok u Hercegovini, domovini poglavnika (duće) Ante Pavelića i trojice ministara vlade Nezavisne Države Hrvatske. Regiji koju su komunisti smatrali izvornom jezgrom hrvatskog “nacionalizma” i “šovinizma” koji će iznjedriti ustaški pokret, a za koji su franjevci smatrani glavnim krivcima, budući da su uživali vjersku i kulturnu hegemoniju u toj regiji.

Osim ideoloških buncanja tipičnih za komunističku ideologiju , napad na franjevce zapravo je imao za cilj osuditi i uništiti sam katoličanstvo, budući da su franjevci bili odani i katoličkoj vjeri i Svetoj Stolici te su predstavljali prepreku stvaranju „nacionalne“ Katoličke crkve, odvojene od Rima i podložne interesima režima.

Kako bi se iskorijenila katolička vjera, identitet i kultura stanovništva Hercegovine, bilo je potrebno uništiti proizvođače te kulture, franjevce, i samu katoličku kulturu koja se oko njih vrtjela. Središte utjecaja bio je Široki Brijeg, blizu Međugorja, njegov franjevački samostan i fakultet.
U specifičnom kontekstu zapadne Hercegovine, širokobriješki franjevci stoga su bili nezamjenjiv kulturni hegemon. Da bi drugi pretendenti uspjeli na ovom području, bilo je potrebno izazvati narušavanje statusa quo i eliminaciju, uključujući i fizičku eliminaciju, suparnika – s katastrofalnim posljedicama, jer iako su komunisti preuzeli fakultetske objekte, nikada ga nisu uspjeli obnoviti i vratiti mu prijašnji kulturni sjaj.

Titovi partizani, s druge strane, htjeli su ubiti narod ravno u dušu, učiniti ga kulturno zaostalim i time prijemčivim za njihove prazne slogane, te su u tu svrhu, osim što su ubili redovnike, izveli pravi napad kako bi uništili prevladavajuću kulturu. U Širokom Brijegu partizani su uništili sve što su mogli pronaći, ne samo u samostanu i crkvi – koje su privremeno pretvorili u konjušnice – već i u fakultetu, gdje su uništili cijelu knjižnicu, laboratorije i izuzetno bogat muzej.

Osnovan 1889. i postao javna škola 1918. , neposredno prije izbijanja Drugog svjetskog rata, Franjevački kolegij imao je oko četiristo učenika, od kojih su dvije trećine bili sinovi poljoprivrednika, vanjski učenici koji se nisu pripremali za svećenički ili redovnički život. Ideja franjevaca bila je obrazovati i odgajati ne samo svoje učenike već i djecu seljaka, osloboditi ih neznanja i učiniti ih proizvođačima kulture i svjesnim građanima društva u kojem su živjeli, društveno ih obrazovati kako više ne bi bili žrtve tiranije tog vremena.

Nastavno osoblje fakulteta, koje su svi činili franjevci, bilo je vrlo visoke kulturne razine – čak petnaest profesora imalo je doktorat iz svog područja. Osim ljubavi prema hrvatskoj domovini, franjevci su, uz rijetke iznimke, bili sve samo ne skloni ustaškoj ideologiji; naprotiv, budući da su se gotovo svi školovali u inozemstvu, preferirali su demokratske oblike vladavine tipične za zapadne zemlje.

Kako piše fra Andrija Nikić u 
Na stopama pobijenih , biltenu postulature za beatifikaciju Sluge Božjega fra Lea Petrovića i šezdeset pet drugova, komunističke vlasti zatvorile su sve obrazovne ustanove Franjevačkog reda i zabranile njihovo ponovno otvaranje: kolegij u Širokom Brijegu, novicijat na Humcu i franjevačko sjemenište u Mostaru. Režim je okupirao sve ili većinu franjevačkih samostana u Hercegovini, brojne rezidencije i župne kuće te je ometao čak i najjednostavnije građevinske radove na sačuvanim franjevačkim zgradama, koje je trebalo proširiti i obnoviti. Režim je također pripremio dekret o ukidanju Hercegovačke franjevačke provincije, a franjevcima je naređeno da potpuno napuste središnji samostan u Mostaru. Provincija je preživjela samo zato što je provincijal, fra Mile Leko, jednog dana otišao u Beograd vidjeti Tita, u istom duhu, rekao je brat diktatoru, da su fratri, u vrijeme turske okupacije, išli izravno sultanu kako bi riješili najgoruća pitanja. Na kraju je Tito popustio i provincija je spašena.

Ali, krv franjevačkih mučenika bila je sjeme novih zvanja, čak i u okruženju koje je ostalo vrlo neprijateljski raspoloženo prema katoličkoj vjeri i Serafskom redu – 1971. godine Provincija je imala 25 novih novaka i ukupno 271 člana.

I prije svega, trideset i šest godina kasnije, u vrijeme kada je većina ubojica i progonitelja franjevaca iz ratnih godina još bila živa, u hercegovačkoj zemlji, natopljenoj krvlju tolikih franjevačkih mučenika, u franjevačkoj župi Međugorje “između planina”, rodila se ta “zora mira” koja je, prema Božjem planu, trebala donijeti ozdravljenje, obraćenje i spasenje cijelom svijetu.

Doista, temeljno je duhovno načelo katoličke vjere da je Križ uvijek anticipator milosti i da nema milosti koju Križ prvo ne pripremi.
Neprekidni ocean milosti koji zrači iz Međugorja i koji traje četrdeset četiri godine mogao je biti pripremljen samo prinosom vrlo teškog križa progona koji franjevci i narod Hercegovine trpe od 1945. godine.

autor: Guido Villa za New Daily Compass