|Urednik
Gostovanje predsjednika HDZ-a 1990 i izaslanika u Domu naroda PS BiH Ilije Cvitanovića na televiziji Hayat i dalje izaziva goleme političke i pravne potrese. Protiv Cvitanovića su, prema dostupnim informacijama, podnesene najmanje tri kaznene prijave zbog navodnog nijekanja udruženog zločinačkog poduhvata (UZP). Međutim, dublja analiza njegovog istupa pokazuje da bi ovaj pravni proces mogao završiti kao velika Cvitanovićeva pobjeda i krah pokušaja uvođenja verbalnog delikta u Bosnu i Hercegovinu.
Za dio javnosti koji nije izravno pratio emisiju kod novinara Avde Avdića, sarajevski mediji servirali su tekstualni sažetak s izrazito sugestivnim naslovom: "Ilija Cvitanović negira UZP". No, pažljivijim gledanjem televizijskog gostovanja jasno se uočava da Cvitanović nije nijekao same zločine, pa čak ni postojanje sudske presude. On ju je jednostavno klasificirao onako kako ona po svojoj prirodi i jest – kao političku.
Ipak, za političko Sarajevo, koje konstantno pokazuje glad za pravosudnim progonom Hrvata i Srba, pogrešan i tendenciozan naslov s portala bio je sasvim dovoljan okidač za podnošenje prijava. Pri tome se autor tog medijskog spina ne suočava s nikakvom odgovornošću, dok se političaru stavlja meta na leđa.
Pravna realnost: Inzkov zakon ne zabranjuje ocjenu sudova
Prema takozvanom Inzkovom zakonu, odnosno izmjenama Kaznenog zakona BiH o zabrani nijekanja genocida i ratnih zločina, nigdje nije zabranjeno davati političke i pravne kvalifikacije samim presudama. Sukladno tome, nazvati jednu presudu političkom ne predstavlja kazneno djelo.Povijesna i pravna činjenica jest da su međunarodni sudovi, sudovi za ljudska prava, ustavni pa i najviši nacionalni sudovi u svojoj srži politički imenovani instituti. Ako suce imenuje najviše političko tijelo na svijetu, kao što je to slučaj s Haaškim sudom, onda je i taj sud po definiciji politički par excellence.
Konstatiranje te bjelodane činjenice ne može biti zakonski kažnjivo, osim u nefunkcionalnim i nestabilnim državnim sustavima, a konačnu riječ o svemu dat će Tužiteljstvo BiH.
Cvitanović uradio ono što Čović nikada nije smio
Ovim hrabrim istupom Cvitanović je prekinuo nametnutu šutnju i ignorirao pokušaje međunarodne zajednice da zabrani preispitivanje odluka svojih političkih tijela. Time je učinio korak koji aktualni lider HDZ-a BiH, Dragan Čović, nikada nije imao hrabrosti povući.
Najbolji primjer za to je studeni 2017. godine i izvanredna konferencija za novinare koju su zajednički sazvali tadašnja predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović i Dragan Čović, neposredno nakon javnog samoubojstva generala Slobodana Praljka u haškoj sudnici. Praljak je žrtvovao vlastiti život kako bi njegova poruka "Nisam ratni zločinac" odjeknula svijetom. Istu takvu snažnu poruku o političkom karakteru presude za UZP, bez ikakvog osobnog rizika za karijere, mogli su tada poslati Grabar-Kitarović i Čović.
Umjesto povijesnog i jasnog stava, javnost je od tadašnje predsjednice Hrvatske dobila trideset minuta ispraznog govora, dok je Čović jednako dugo formulirao poruku narodu da se "smiri". Umjesto da iskoriste težinu trenutka, izabrali su podizanje vlastitog kratkoročnog rejtinga kod Valentina Inzka i sličnih međunarodnih dužnosnika, ostvarivši politički omjer štete i koristi lošiji od indijanskog plemena Lenape koje je nekada prodalo Manhattan za šaku bezvrijedne bižuterije.
Borba protiv nametanja kolektivne krivnje
Godinama nakon toga, Inzko je nametnuo zakonske izmjene, no čuvarima naslijeđa UZP-a to nije bilo dovoljno. Njihov stvarni cilj nije zaštita žrtava, već nasilno nametanje zabrane bilo kakvog neslaganja s političkim projekcijama haških presuda. Plan političkog Sarajeva jest da se presuda za UZP trajno i institucionalno preslika na čitav jedan konstitutivni narod, njegovu povijest, institucije i simbole, te da se svako osporavanje te teze sudski progon.
Na takav narativ i nametanje kolektivne hipoteke krivnje Dragan Čović je šutke pristao. Zbog njegove dvadesetogodišnje apsolutne vlasti, takvo se pasivno ponašanje preslikalo na cijelu stranačku vertikalu – od vrha do lokalnih ogranaka u kojima članstvo pred narodom šuti. Unutar vladajućeg HDZ-a BiH nitko ne smije glasno izgovoriti da je UZP politička konstrukcija. Da je takav stav jasno zauzet u studenom 2017. godine, danas bi on bio općeprihvaćen i legitiman dio političkog dijaloga.
Može li Ilija Cvitanović svojim soliranjem i otporom promijeniti ovaj ukorijenjeni politički oportunizam i strah? Odgovor na to pitanje skriva se iza još jednog rigoroznog zakona Visokog predstavnika koji izravno penalizira javne prognoze te vrste.
