Zdenko Lučić u Plenumu: "Tolika je represija da to ni komunizam nije vidio!"

Izgovorio je rečenicu koja najbolje opisuje surovu stvarnost pod aktualnom vlašću, a koja već odjekuje kao najteža optužnica ovog izbornog ciklusa: “Tolika je represija da to komunizam nije vidio!”

Njegov ulazak u političku arenu motiviran je isključivo revoltom zbog nepodnošljive društvene klime i sloma pravne države, s posebnim naglaskom na Županiju Zapadnohercegovačku. Lučićeva dijagnoza je jasna, hrabra i kirurški točna – ugled i dostojanstvo običnih ljudi narušeni su do te mjere da oni danas ne mogu konzumirati svoja temeljna ljudska prava. Izravno tvrdi kako ljudi u Hercegovini nemaju pravo živjeti, raditi i slobodno govoriti ako nisu dio vladajućih političkih struktura, čime je poslana poruka da je strah nadvladan i da je vrijeme za korjenite promjene.

U svom istupu Lučić je jasno razdvojio vrh stranke od njezinog naroda i članstva, naglasivši kako je HDZ BiH i njegova stranka koju je s drugima utemeljio kao pokret za obranu hrvatskog naroda. Aktualno vodstvo optužio je da je stranku pretvorilo u instrument jednog čovjeka, zapitavši javnost kako je moguće dopustiti da pojedinac zarobi stranku na 25 godina i radi s njom kao sa svojom privatnom državom. Ta se kontrola, prema njegovim riječima, prelijeva i na ekonomski teren, pri čemu je javno progovorio o energetskoj hobotnici i optužio Čovićevu kastu da preko županijskih razina dodjeljuje koncesijska polja za vjetroelektrane i solarne parkove u Čapljini, Ljubuškom i Stocu povlaštenim skupinama, koje te projekte potom preprodaju Rusima ili Kinezima.

Posebno oštar i izravan Lučić je bio kada je secirao kadrove koje nameće vrh stranke, s posebnim naglaskom na Čovićevu kandidatkinju Darijanu Filipović. 

Lučić je bez oklijevanja poručio kako je ta dama zapravo samo paravan jedne te iste, potrošene politike te da osobno uopće nije dorasla tako odgovornoj poziciji.

 Otvoreno je naglasio kako ona nije stvarni izbor baze i članstva HDZ-a BiH, već da ju je osobno izabrao i nametnuo gospodin Čović kako bi preko nje nastavio vladati iz sjene. 

Unatoč upozorenjima voditeljice zbog oštrih riječi, Lučić je ostao dosljedan u ocjeni da je takav način vođenja politike doveo do potpunog otuđenja stranke od naroda.

Politički blok stvoren oko Lučićeve kandidature iz dana u dan postaje sve širi i stabilniji, a pritisci i podmetanja samo ga dodatno učvršćuju. Iako je utrku počeo uz podršku "petorke", ta je koalicija već prerasla u moćnu "sedmorku", a Lučić je ekskluzivno najavio brzi prelazak u "desetorku" uz službenu podršku novih stranaka iz Posavine, Brčkog i Srednje Bosne, ali i još nekih subjekata iz samog HNS-a čija imena ostaju stratečka tajna. Na pitanje o eventualnom povlačenju u korist nekog drugog ili popuštanju pod pritiscima, Lučić je u prepoznatljivom, pobjedničkom stilu poručio da o odustajanju nema ni govora. Istaknuo je da nema šanse da povuče kandidaturu jer je gradio Federaciju kao vojnik, parlamentarac i bankar, te ima i snagu i iskustvo koje nitko s druge strane ne posjeduje. Čvrsto vjeruje da će njegova pobjeda pokrenuti neizbježne unutarstranačke izbore i donijeti novo, demokratsko vodstvo HDZ-u BiH.

Jedna od najvažnijih poruka ovog intervjua odnosi se na način izborne pobjede, gdje je Lučić povukao jasnu crtu razgraničenja od bilo kakvih političkih podvala i inženjeringa koji godinama opterećuju zemlju. Naglasio je da će tražiti isključivo glasove Hrvata te da mu niti jedan glas Bošnjaka ili Srba ne treba, idući toliko daleko s tvrdnjom da bi se odrekao kandidature ako bi mu pobjedu donijeli bošnjački glasovi. 

Time je poručio da, iako ima izvrsne poslovne odnose, prijateljstva i kumstva diljem BiH – od Sarajeva i Banje Luke do Brčkog i Tuzle – u politici svaki narod mora birati svog autentičnog predstavnika.

Ono što najviše unosi paniku u redove mostarske centrale jest činjenica da Lučić u Zagrebu ima izravna i otvorena vrata. Javno je potvrdio da su njegovi osobni odnosi s premijerom Andrejem Plenkovićem i predsjednikom Zoranom Milanovićem daleko bolji nego odnosi Dragana Čovića i njegove političke ekipe. 

Izrazio je nadu da će službeni Zagreb dopustiti provođenje čiste demokratske procedure bez miješanja u izbore, dok je nedavni susret Čovića s vodstvom Hrvatskog generalskog zbora u Zagrebu ocijenio nekorektnim jer se u jeku kampanje prima samo jedna politička opcija na štetu svih ostalih hrvatskih snaga u utrci.

Nasuprot tezama da je pozicija člana Predsjedništva BiH samo protokolarna, Lučić je ponudio snažnu ustavnu obranu te funkcije, podsjećajući da ti dužnosnici imenuju kompletnu diplomaciju, potpisuju međunarodne ugovore te vode brigu o obavještajnoj službi i proračunu. Istaknuo je da se tim diplomatskim putem može učinkovito riješiti i pitanje OHR-a te osigurati potpuno konzumiranje prava konstitutivnosti i pariteta. Prema njegovim riječima, Visoki predstavnik će u BiH biti potreban sve do onog dana dok se ne izaberu tri člana Predsjedništva koji će postići stvarni konsenzus oko načela Ustava, primijeniti ih u praksi i uspostaviti afirmativnu vladu. Kada je riječ o trećem entitetu, ocijenio je da Hrvati ta načela već imaju unesena kroz Federaciju, dok inicijative koje u posljednje vrijeme dolaze s desnog krila hrvatske političke scene, poput DP-a iz Vukovara, vidi kao predizborni trik kojim se zapravo pokušava rušiti politika Andreja Plenkovića. 

Na koncu, osvrnuo se i na pitanje državne imovine, poručivši da država bez imovine i naroda ne postoji te da se taj problem mora hitno riješiti zakonom lex specialis kako bi se otvorila vrata golemom broju blokiranih međunarodnih investicija.

Zdenko Lučić je ovim nastupom dokazao da hrvatski narod ima lidera koji se ne boji i koji ide do samog kraja. Pred nama je čovjek koji spaja ratno zapovjedništvo, parlamentarni staž i ekonomsku pismenost, a iznad svega – čeličnu hrabrost da sustavu u lice kaže ono što narod šapće godinama. Vrijeme represije prolazi, a slobodna Hercegovina napokon dobiva svog istinskog predvodnika.