SDA u svom istupu izričito tvrdi kako najavljeni dokument „
predstavlja nedopustivo direktno miješanje u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine“, dodajući kako je „
neprihvatljiv pokušaj susjedne države da vlastitim rezolucijama uređuje ustavna pitanja i izmjene Izbornog zakona u Bosni i Hercegovini“.
Pritom se, međutim, svjesno prešućuje međunarodnopravni fakt da je Republika Hrvatska supotpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma.
Iz te pozicije, Zagreb ima ne samo pravo, nego i obvezu pratiti provedbu sporazuma i štititi ustavnu poziciju Hrvata kao konstitutivnog naroda. Saborska rezolucija, kako je to pojasnio i premijer Andrej Plenković, ne predstavlja operativno nametanje zakona, već politički stav i apel za postizanje unutarnjeg konsenzusa u BiH, čime padaju u vodu optužbe o kršenju suvereniteta.
Apsurd statističkih žalopojki: Tko je kriv za podzastupljenost Bošnjaka?
Najviše pažnje u priopćenju privlači dio u kojem SDA pokušava prebaciti krivnju za raspodjelu pozicija na državnoj razini, navodeći podatak: „Bošnjaci, koji čine 50 posto stanovništva BiH, zastupljeni su sa svega 20 posto na rukovodećim pozicijama u državnim institucijama. Rukovodeće i druge bitne pozicije u državnoj službi na kojima bi trebalo da budu Bošnjaci zauzeli su Srbi, i u najvećoj mjeri Hrvati.“
Ovdje se postavlja neizbježno pitanje odgovornosti: Stranka demokratske akcije bila je ključni i nezaobilazni sudionik vlasti u proteklim desetljećima. Ako su Bošnjaci u državnoj službi uistinu svedeni na petinu rukovodećih pozicija, to je izravni rezultat kadrovske politike, pregovaračkih promašaja i popuštanja upravo te stranke tijekom njihovih mandata.
Pokušaj da se vlastiti politički poraz danas fakturira Zagrebu ili domaćim političkim partnerima predstavlja klasični primjer političke amnezije.
Istovremeno, SDA izvlači lokalne primjere poput Gradske uprave u Stocu, navodeći da „u Gradskoj upravi koja broji 120 ljudi samo ih je 6 zaposlenih“, čime pokušava dokazati diskriminaciju, dok svjesno ignorira identične ili još drastičnije primjere u općinama s bošnjačkom većinom gdje je hrvatsko stanovništvo u potpunosti eliminirano iz javnih institucija i upravnih odbora.
Opasnost od samoizolacije i koncepta "zatvorenog društva"
Kritičari s bošnjačke političke i medijske scene, trezveniji glasovi, upozoravaju na opasnost od radikalizacije i pozivaju na potpuno drukčiji pristup razumijevanja i dijaloga te opravdano upozoravaju da radikalna retorika SDA, koja legitimno nezadovoljstvo Hrvata izborom člana Predsjedništva BiH proglašava "propagandom", nanosi dugoročnu štetu samim Bošnjacima.
Negiranjem ustavnih prava jednog naroda i odbijanjem dijaloga, SDA zapravo radikalizira političke odnose i gura zemlju u nestabilnost.
Fotografija koja podsjeća na institucionalnu odgovornost
Arhivski prizori službenih susreta najviših dužnosnika, poput hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, danas služe kao snažan vizualni podsjetnik na to kako bi trebali izgledati odnosi dvaju naroda. Umjesto medijskih prepucavanja i dizanja nacionalnih tenzija u dnevnopolitičke svrhe, stabilnost Bosne i Hercegovine oduvijek je ovisila o sposobnosti lidera da sjednu za stol, pruže ruku i uvaže ustavnu realnost zemlje.
Upravo na tom tragu, neovisni analitičari s bošnjačke scene s pravom naglašavaju kako bi bošnjačka politika, namjesto automatskog odbacivanja i napada, trebala uložiti stvarni napor da čuje i razumije što Hrvati u BiH misle i osjećaju.
Dugogodišnje nezadovoljstvo hrvatskog naroda zbog izbornog inženjeringa i anomalije s izborom člana Predsjedništva BiH nije nikakva „propaganda“, kako to tvrde pojedine stranačke središnjice, već realna politička frustracija naroda koji se bori za svoja ustavna prava i ravnopravnost. Ignoriranje tih činjenica i nametanje političke volje brojnijeg naroda ne pridonosi izgradnji cjelovite države; naprotiv, takva praksa samo produbljuje nepovjerenje i dugoročno šteti unutarnjoj koheziji Federacije BiH.
Analitičari upozoravaju da zatvaranje u okvire političkog radikalizma, pod krinkom borbe za građansku državu, dugoročno reducira bošnjački politički faktor na uski teritorijalni prostor, odsječen od europskih perspektiva i ekonomske suradnje o kojoj ovise brojne obitelji u zemlji i dijaspori.
Činjenica koju sarajevska politika mora konačno prihvatiti jest da europski i euroatlantski put Bosne i Hercegovine geografski, politički i ekonomski neizbježno vodi preko Republike Hrvatske. Hrvatska kao punopravna članica EU-a i NATO-a predstavlja ključnog saveznika i „prozor u svijet“ za BiH, što potvrđuju i opetovane izjave premijera Plenkovića da se svaka ustavna promjena mora temeljiti na unutarnjem konsenzusu domaćih aktera.
Zbog toga, građenje mostova umjesto njihova rušenja, te uvažavanje legitimnih zahtjeva Hrvata kao ravnopravnih suputnika u izgradnji države, ostaje jedini jamac opstanka i stabilnosti. Vrijeme je da se politički radikalizam zamijeni dijalogom, jer je to jedini način da se riješe frustracije oba naroda i osigura trajan mir i napredak.
