Vitežanka razotkriva tamnu stranu Jehovinih svjedoka: Kad djetinjstvo postane tamnica

Iako su joj roditelji po nacionalnosti Hrvati i po vjerskoj pripadnosti bili katolici, djetinjstvo i mladost provela je unutar takvog sustava. Nakon višegodišnjeg odmaka i izlaska iz zajednice te povratka katoličanstvu, odlučila je javno govoriti o svojem iskustvu, koje opisuje kao društvenu traumu nastalu pod vjerskim pritiskom. Slušajući Vas na TikToku i pripremajući se za ovaj članak, doista me potreslo što ste tražili prijateljicu iz djetinjstva. Kada ti „ukradu djetinjstvo i uspomene”, to doista pogađa, tada sam odlučila javiti Vam se za ovaj intervju.

IDENTITET I DJETINJSTVO

Možete li nam reći gdje ste rođeni i u kakvom ste obiteljskom okruženju odrasli?

Rođena sam u Busovači, gdje živi moja familija s tatine strane. Odrasla sam i išla u osnovnu školu u Vitezu sve do sedmog razreda. Cijela moja familija i s mamine i tatine strane su Hrvati i Katolici. Budući da sam kćer jedinica, zaista sam imala veliku ljubav i zaštitu od cijele svoje familije kroz odrastanje.

Kada su Jehovini svjedoci postali dio života Vaše obitelji?

Nakon rata, majka i ja smo izbjegle u Njemačku. Tamo majka upoznaje susjedu koja joj počinje svjedočiti i ubrzo stupa s njom u biblijsko proučavanje prema učenjima Jehovinih svjedoka i redovno odlazi na sastanke i kongrese. Tamo se krstila i postala trajni član te zajednice. Kada smo se vratili u Vitez, ja sam krenula u osnovnu školu prvi razred i počinjemo pohađati sastanke u Novom Travniku. S mojih devet godina majka upoznaje mog očuha koji je također bio Jehovin svjedok i udaje se za njega. On je preselio u naš stan i tako počinje naš novi zajednički život. Očuhova strana familije me velikodušno prihvatila i s njima imam također prekrasan odnos. Puno puta su me pazili, branili i shvaćali kroz što prolazim. Prihvatili su me kao svoju. I na tome sam im zahvalna. To je bilo važno da postoji da sloga i ljubav i s te strane. Oni su također svi Katolici. Osim jednog njegovog brata koji je bio cool, ali naknadno prešao u zajednicu na propovijedanje mog očuha.

ODRASTANJE UNUTAR ZAJEDNICE

Kako je izgledao Vaš svakodnevni život dok ste bili u zajednici?

Išla sam u školu i družila sam se s djecom iz škole. Po prirodi sam vrlo društvena i uvijek sam morala biti okružena prijateljicama kako bi mi bilo lakše kroz život. Osim toga često bi posjećivali rodbinu pa sam u tom smislu imala normalan život. Pohađala sam i glazbenu školu, učila sam svirati klavir. Dio moje svakodnevice svakako je bio u okruženju školskog društva i familije, ali ostatak bi bio u zajednici Jehovinih svjedoka i pohađanju sastanaka u Novom Travniku, te proučavanju Biblije prema njihovim učenjima i odlasku u službu propovijedanja od vrata do vrata te stajanju s časopisima na pijaci. Bila sam prisiljena biti redovna na sastancima i ići u propovijedanje. Tada bi se morala obući u suknju i s torbom šetati po gradovima, selima i posvetiti vrijeme širenju učenja Jehovinih svjedoka. Jako me umarao takav način života. Željela sam se igrati s djecom, ali zbog tog režima bila sam većinom odvojena od slobodnog vremena.

Koja pravila ili običaji su Vam tada najviše obilježili svakodnevicu?

Već od djetinjstva, shodno tome da se u zajednici Jehovinih svjedoka forsira dolazak na sve sastanke, proučavanje Biblije i njihove literature, bila sam odgajanja i prisiljena pohađati sve te sastanke koji su se tri puta tjedno održavali u njihovoj skupštini u Novom Travniku. Morala sam ići i od vrata do vrata, te stajati s časopisima na pijaci. Bio mi je veliki izazov živjeti na dvije strane. Vitez je tradicionalno katoličko područje i sve što je drugačije od toga se gleda s velikom dozom odbojnosti. I ja sam kao dijete bila ismijavana i odbačena od društva, ali sam upravo radi toga duboko u sebi patila, jer sam se željela uklopiti u društvo i biti normalna. Teško mi je bilo kada bi se sva djeca igrala, a ja bih morala ići na sastanke i od vrata do vrata. Pratio me stalni osjećaj srama i neugode. Ali nisam imala izbora, jer dijete nema prava odluke dok je pod krovom roditelja. Ni moja familija nije mogla utjecati na to kako me odgajaju, te sam većinu vremena provodila u izolaciji od svijeta i društva. Na sve načine su me pokušavali odvojiti od prijateljica iz škole te popuniti vrijeme s druženjima u zajednici i svakodnevnim obavezama čitanja literature, proučavanja njihovih učenja kako bi mi usadili svoja pravila.

Objasnite kako je zajednica organizirana i koja pravila najviše utječu na svakodnevni život članova?

Organizacija Jehovinih svjedoka nastala je u 19.stoljeću od osnivača Charles Russella, nakon čega su poznati nasljednici do 1960-ih Rutherford i Natan Knorr. Russell je prvobitno bio adventist, te se odlučio da će proučavati Bibliju na svoj način. Okupio je poznanike s kojima je posvetio život otkrivanju zagonetki iz Biblije. Definirao je nova učenja i spoznaje iz Biblije te osnovao novu granu Kršćanstva. Fokus mu je bio na tome da predviđa godine Harmagedona te su sukladno tome pet puta predvidjeli uništenje svijeta. Ništa od toga se nije ostvarilo, pa su se opravdali da su dobili novo svjetlo i nove spoznaje. Forsirali su širenje svojih učenja putem propovijedanja s gramofonima, natpisima, časopisima te kroz razgovore od vrata do vrata i tako skupljali sljedbenike među znatiželjnim narodom, koji je tražio svrhu i utjehu u mračnim vremenima nakon rata. Russell je imao tiskaru budući da je naslijedio novac od roditelja i tako je počeo tiskati svu literaturu u kojima su napisana pravila i nova učenja. Proglasili su da živimo u Posljednjim vremenima i da je nastupilo vrijeme pogana. Propagiraju da je kraj blizu i da moramo ostati budni i čekati Harmagedon, jer nakon toga ćemo naslijediti Raj na zemlji, živjeti u miru, bez bolesti, smrti u tuge. O tome revno propovijedaju po cijelom svijetu.

Natan Knorr je osmislio cijelu organizaciju i strukturu kako bi se njihova učenja širila globalno te financiralo njihovo djelovanje. Tvrde da su oni jedini božji izabrani narod koji će preživjeti u Raju, dok će svi ostali biti uništeni. I samo oni koji su unutar zajednice bit će spašeni. Preziru Crkvu, nazivaju je Bludnicom i Otpadom koja zavodi narod i da će nju Isus prvu uništiti u Harmagedonu. Isprva su se zvali Istraživači Biblije, a 1919. godine si daju ime Jehovini svjedoci po božjem imenu Jahve. Tvrdeći da su nasljednici Izraelaca. Budući da je ta zajednica potekla od čovjeka, a ne od Isusa Krista, samim time su po svim točkama definicije sekta, iako oni za sebe tvrde da su se izborili za status religije na vrhovnom sudu. Međutim imaju strogu strukturu koja uključuju brojna pravila da svi oni koji se protive učenjima ili zastrane u poštivanju pravila o čistoći zajednice, budu isključeni i izolirali od ostatka zajednice. Hladno i nemilosrdno. Mnoge obitelji su se razdvojile jer su članovi bili isključeni te nitko nije s njima mogao više pričati niti se družiti. Sastoji se od glavne uprave Betela koji oni nazivaju „Kuća božja“, glavno sjedište je u Americi u Warwicku. Nešto poput samostana. Najviši rang su Vodeća tijela, izabrani starješine (svećenici), koji su proglašeni za autoritet koji postavlja temelje za učenja koja se pišu i provode u skupštinama i literaturi. I taj Betel s tim izoliranim sljedbenicima, ima to Vodeće tijelo (koji tvrde da su izabranici, pomazanici Boga u redu 144.000 anđela koji će biti uzdignuti na nebo i biti suvladari s desna Isusu kad postane kralj). Tvrde da isključivo preko njih Bog daje upute koje onda zapisuju u literature koje sljedbenici šire po svijetu i izučavaju u skupštinama. Po cijelom svijetu imaju skupštine u kojima se okupljaju sljedbenici. Na sastancima imaju tečajeve kako propovijedati i širiti svoja učenja. Kreirali su zajednicu koja je izdvojena od „svijeta“ i isključivi su koga primaju unutra. Da bi netko ušao u zajednicu, mora proći temeljitu obuku i proučavanje knjige sa svim učenjima i odreći se svjetovnog načina života. Glavna misija je da sudjeluju u širenju njihovih učenja i propovijedanju da steknu nove članove. Financiraju se dobrovoljnim prilozima članova unutar zajednice. Mnogi im i ostave svoje nekretnine nakon smrti. Opisala bih to kao veliku i razrađenu piramidalnu shemu sličnu prodaji.

Opišite neke rituale, okupljanja ili zabranjene aktivnosti koje su bile dio Vašeg života u zajednici?

Jehovini svjedoci ne slave rođendane niti bilo koje kršćanske blagdane i državne praznike. Oni uvjetuju da se slavi samo Bog Jehova te da je Isus tek sin božji koji je ispunio ulogu da umre za ljude i opere ih od grijeha. Povezuju rođendane s negativnim primjerima s ishodom smrti u Bibliju – Herod i faraon. Božić i Novu godinu povezuju s poganskim datumima. Nazdravljanje čašama je poganski običaj za njih. Slave samo posljednju večeru, smrt Isusa. Ne vjeruju da je umro na križu već na stupu. Za njih je idolopoklonstvo imati križeve, slike, kipove i bilo koja druga obilježja kojima se moli. Ne priznaju Mariju kao sveticu niti ostale svece. Za njih su to obični ljudi koji nemaju status svetosti. Ne vjeruju da duša ide u raj na nebu, niti da duša napušta tijelo nakon smrti. Za njih tijelo strune u zemlji po smrti i čeka se Raj na zemlji kako bi izabrani koji su štovali Boga kao dobri ljudi sukladno njihovim kriterijima, uskrsnuli i živjeli s ostatkom zajednice u miru i sreći. Ne prihvaćaju transfuziju krvi zbog zakona iz postanka da se ne jede meso s krvlju. Smatraju krv svetom koja pripada samo Bogu i da ju ne smiju unositi u tijelo ni na koji način, zbog čega im je strogo zabranjeno primanje krvi u hitnom slučaju. To je uvjet za isključenje iz zajednice. Uz sebe nose kartice „Ne primam krv“ koja ima hitne kontakte iz zajednice koji će doći i urgirati da se ne osoba ne primi krv. Kao dijete nisam smjela pisati sastavke na temu kršćanskih blagdana, morala sam pisati o drugim temama – npr. Za dane kruha – o jeseni, za Božić- o zimskom odmoru i sl. Išli su u školu da zagovaraju da me se poštedi od takvih sastavaka. Kada svira himna naređeno je da se mora ostati sjediti, jer ne štuju zastavu ni politiku. Ne smije se odavati čast tome. Kao djetetu poginulog branitelja, to je bilo vrlo nedostojanstveno za mene. Nisam smjela posjećivati rodbinu za vrijeme blagdana niti slaviti svoj rođendan koji je bio baš na Novu godinu, samim time niti Novu godinu. Nisam smjela primati ni poklone, jesti kolače i meso koje je ostalo od blagdana. Za novu godinu očuh mi je zatvarao zastorom prozore da ne gledam vatromet – jer to je „poganstvo“. Izluđivali su me svojim fanatizmom.

Kako je bilo proživljavati djetinjstvo u zajednici, primjerice trenutke igre, rođendane ili druženja s vršnjacima – što Vam je najviše nedostajalo u odnosu na druge djevojčice?

Moje traume proizlaze iz toga, da sam ja bila izolirana od ljudi. Branilo mi se pričati, misliti, družiti o svemu i sa svakim tko bi me „odvlačio“ od njihovih načela i pravila. Ja sam od ranih nogu uvijek voljela čitati knjige, romane, bajke. I pisala sam puno. Pisala sam i dnevnike redovno. Oni su kontrolirali sve – koje knjige čitam, koje filmove gledam, koju glazbu slušam, te i što pišem. Više puta sam bila natjerana da spalim svoj dnevnik jer me kao Sotona zavodi na takve misli. A moje misli su bile te da se želim družiti s djecom, slaviti rođendane, Božić, praznike, BITI NORMALNA i slobodna u svojim mislila i izborima. Kazne su uvijek bile rigorozne. Izolacija od familije, od društva. Čak su mi branili i da unutar zajednice bez njihovog nadzora ne smijem se družiti s prijateljicama. Kada god bi mi rođaci, rodice došle u posjetu, prespavati (očuh ih je maltretirao i tjerao do kasnih sati da im čita štiva iz njihove literature i uvlači ih da im mijenja misli ka toj religiji). Roditelji od njih su zabranili djeci više dolaziti jer su vidjeli što im se radi. Pa sam onda ja išla više k njima. I tamo kod familije sam se jedino osjećala slobodno. Zavidjela sam im na toj slobodi. Oduvijek sam smatrala Katoličanstvo kao nešto čemu pripadam, ali mi je tada bilo zabranjeno ići u Crkvu, slaviti blagdane pa i svoj rođendan. Nitko mi nije smio niti poklon kupiti, nisam smjela jesti hranu ni kolače koji su bili pravljeni na blagdane. Zamislite takav život jednog djeteta. Za vjeronauk sam jedina u školi, stajala ispred vrata jer mi je bilo zabranjeno pohađati vjeronauk. Sva djeca su me ismijavala, bila sam predmet poruge gdje god bi se pojavila. Bilo mi je naređeno da moram preobraćati sve s kim progovorim. Ispiranje mozga je djelovalo tako da ako to ne radim, da ću biti odbačena i uništena od Boga, jer kao ne propovijedam njegovu riječ. A u suštini, nisam radila po Božjoj ljubavi, već po njihovom da privlačnim nove članove. Sva sreća u svemu tome, da me bilo sram, jer sam i sama osjećala odboj prema tome. Već tada sam shvaćala da to nije normalno na takav način. Iako na sve to, imala sam neku snagu da se mentalno učvrstim protiv tih poruga. Slijedila sam Isusa u riječima Zbog mojeg imena će vas izrugivati, odbacivati. Bila sam snažna. Odupirala sam se pritisku. Uvijek sam imala barem jednu prijateljicu koja me je razumjela i bila uz mene. Iako su mi i to više puta htjeli sabotirati. Ali moje prijateljice se nisu dale odstraniti ni zastrašiti. Smatram da su to bili moji Anđeli koji su me čuvali i jačali.

Mogla bih u nedogled o tome pričati što sam sve prolazila. Imam veliku Božju milost, da sam imala cijelu familiju na svojoj strani, oni su gledali što prolazim. Nisu me mogli odvojiti od roditelja, ali su mi držali leđa kad bi me oni savijali. No, kako je vrijeme odmicalo, a ja postajala svjesnija svoje okoline, time sam željela sve više biti u školskom društvu s djecom.

Sjećam se kada sam sa svojom najboljom prijateljicom iz škole koja je slavila rođendan, osmislila cijeli plan da dođem kod nje. Kupila sam joj i poklon. Otišla sam sa sata klavira i zamolila učiteljicu da me pokrije. Tih sat vremena ja sam se osjećala slobodno i radosno. Osjećala sam se normalno i prihvaćeno u društvu. No nakon toga, učiteljica me svakako tužila roditeljima i uslijedila je najveća razina izolacije. Pratio se svaki moj korak i pokret, ponašanje i misli. Pisala sam dnevnik. Opisivala sam da ne podnosim takve kontrole i da mi se oduzima sloboda. Nitko nije znao što se događa sa mnom od ostatka familije i prijatelja. Dok bi svi živjeli život u slobodi, ja bih se osjećala kao da nestajem u samoći svoje sobe. Redovno su zadirali u moju privatnost. Kada su našli moj dnevnik i pročitali ga, natjerali su me da ga spalim u peći. Isprali su mi mozak da me Sotona zavodi na takve misli i da je Bog tužan i razočaran sa mnom. Najveći spas mi je bio kada bi odlazila baki s tatine strane. Kod nje bi barem na tjedan dva imala predah od te kontrole, te bi mogla bez osvrtanja iza sebe igrati se s djecom i rođacima. Tamo sam se osjećala svoja, slobodna, sretna. To me je spasilo da upadnem u najlošije društvo. Baka je uvijek sa mnom puno razgovarala i tješila me. Molila je redovno za mene kako bi mi Bog dao mir duši i da prebrodim tamu u kojoj živim. Stric mi je također puno pomogao, bio mi je potrebna očinska figura kao nadomjestak pokojnog oca. Svu neophodnu ljubav imala sam upravo kod njih. To je bila moja oaza sreće i slobode. Jer u svom domu sam proživljavala striktnu kontrolu i fanatična učenja, konzervativna pravila.

PRVI LOMOVI I ODLUKA

Podijelite s našim čitateljima trenutak ili proces kada ste shvatili da želite drukčiji put od onoga što zajednica nameće?

Reći ću jedno – ja sam do svoje 12. godine bila dobro i poslušno dijete. Nisam se puno opirala, uvijek sam bila pobožna i dobrica. Nisam previše prkosila. Nisam znala za drugačije. Mozak mi je bio ispran i strahovala sam od posljedica svojih opiranja. Jer imaju pravilo ako se družiš sa svijetom izvan zajednice, bit će izbačen i svi će te odbaciti. Ostat ćeš sama. Čak i vlastiti roditelji će prestati pričati s tobom, kao i svi koji su ti bili prijatelji iz zajednice. Strah me bilo te samoće i odbačenosti. Jer nabijali su mi osjećaj manje vrijednosti otkako znam za sebe. Moje misli nisu smjele biti moje misli. Morala sam paziti svaki svoj korak i pokret, riječ.

Naučila sam se biti u svom svijetu koji sam si kreirala da se oduprem tom pritisku. To me spasilo do dana današnjeg. U osmom razredu su me naglo odselili u Hrvatsku. Shvatili su da se sa mnom ne može više na kraj i da sve više bježim od zajednice u školsko društvo i da sam počela voljeti katolički smjer. Pobrinuli se da odem što dalje od svega toga i da me vrate „na pravi put“. Odveli su me u Čakovec. Najsjeverniji grad u Hrvatskoj. Tamo sam bila nova učenica, nisam poznavala nikoga. Za mene je tu nastupio psihički razdor koji je bila posljedica okrutne izolacije od svega što sam voljela i poznavala. Budući da sam postala tinejdžerica, moj život se tu počeo mijenjati i moj bunt je postajao sve veći. Živciralo me to što moram ići na sastanke i biti usmjerena na učenja zajednice. Nisam više imala svrhu niti želju da budem dio toga. U školi su me svi ismijavali jer sam iz Bosne i jer sam Jehovin svjedok. Bilo je grozno i neopisivo teško. Svakodnevni buling me osakatio duševno i išla sam s velikim grčem u želucu u školu. Nisam imala nikoga da me utješi i smiri. Sve je postalo tamno oko mene. Tamo smo se priključili novoj skupštini. Puno mladih. Lagano sam upoznavala novo društvo iz zajednice. No i povrh toga moji roditelji su bili ekstremno fanatični i konzervativni, te bi me stalno kontrolirali i često mi branili druženja i tamo. Preselili smo na selo, izuzetno izolirano mjesto od grada. Moj život se sveo na školu i sastanke u skupštini. Patila sam, bilo mi je strašno teško. Psihički pritisak je bio sve veći. Majka je radila, a očuh je više manje bio usmjeren da postane starješina i tome posveti svoj život. Majka je stalno bila živčana, iskaljivala se na meni. Dok je on uvodio svoju kontrolu i pravila odgoja. Padala sam u depresiju i u toj izolaciji sam se okrenula čitanju knjiga do sitnih sati. Tako sam ispunjavala slobodno vrijeme. Tada sam neopisivo shvaćala da ne želim provesti ostatak života u ovakvom paklu i da ću s 18 godina odselili i početi živjeti svoj život daleko on njih. Trebala sam samo izdržati

Koji izazovi su bili najveći dok ste razmišljali o izlasku, koje emocije ste tada najviše osjećali? Jeste li se bojali i čega konkretno?

Prvi razred srednje škole roditelji su me upisali u privatnu školu. Bila sam odličan đak. No opet sam se sprijateljila s društvom iz škole, te sam sjedila na dvije stolice, jednom nogom u zajednici, drugom u školskom društvu. No mene je sve više privlačilo svjetsko društvo. I počela sam se odavati izlascima, pušenju, alkoholu. Sve od čega sam bila striktno izolirana, ja sam buntovno ušla u taj svijet da istražujem život izvan pravila. Svidjela mi se ta sloboda. Bila sam zaljubljiva, te sam htjela imati i dečka. U zajednici to nije dozvoljeno. Veze mogu biti samo one koje vode u brak. Ali ako imaš 16 godina, nisi naravno spremna na brak. Meni je smetalo da ne mogu se družiti s momkom. Naravno da nije bilo dozvoljeno imati nekoga izvan zajednice, to je nečistoća, ali mene više nije bilo briga. Htjela sam potpunu slobodu izbora u životu. Prekretnica je bila kada sam opet pisala dnevnik i moji roditelji su ga opet pročitali i iz „savjesti“ su ga odnijeli starješinama da ga pročitaju i donesu sud o meni. Pozvana sam bila na razgovor pred trojicu starješina koji su imali i svoje obitelji, djecu. U rukama su držali moj dnevnik, sve moje intimne zapise su pročitali. Morala sam im oči u oči prepričati sve što sam radila s momkom. Plakala sam, bilo me sram, kajala sam se. Ali to ništa nije znači više, jer sud je bio da ću biti isključena iz zajednice. Sreća u svemu je što ja nisam bila krštena te je moje isključenje bilo zapravo formalno to da mogu ostati u zajednici i mogli su drugi sa mnom pričati, ali sam bila na distanci kao grešnica. Bilo je mnogo razočaranih pogleda i tada sam ja osobno odlučila da više ne želim dolaziti na sastane i biti dio njih.

IZLAZAK I POSLJEDICE

Što konkretno, prema Vašem iskustvu, znači napustiti zajednicu?

Ako si kršeni objavitelj, to znači da si službeni član zajednice, to se obavlja na kongresima, velikom skupu Jehovinih svjedoka. U bazenu se pod vodu uroni novog člana zajednice koji se zakleo da će posvetiti život Jehovi i propovijedanju učenja o zajednici. Ako si kršeni član onda se po isključenju odvajaš od svega što si imao tamo. Nitko s tobom ne smije više pričati niti se s tobom družiti. Pa čak ni članovi obitelji. Ako kćer ili sin žive s roditeljima mogu komunicirati o neophodnim stvarima, ali sve o temi otpadništva „učenja o nečemu što se prkosi njihovim učenjima“ strogo se brani komunikacija o tome. Ako osoba ne živi s članom obitelji, onda se prekida svaki kontakt. Upravo radi toga su se raspale i razdvojile mnoge obitelji. Majke, očevi izoliraju se od svoje djece i prepuste ih same sebi. Mnogo slučajeva samoubojstva se dogodilo radi toga. Ima puno primjera doživotnih trauma koji te osobe prate jer su ostali bez svega i svakoga. Vrlo tužne priče i okrutno tretiranje. Ako bi član obitelji ili član zajednice pričao s tom osobom, također je bio promatran jer bi i za njega bile posljedice isključenja. Sve koji su isključeni se tretira kao otpadnike koji loše utječu na ostatak zajednice. Oni ne vole da nemaju kontrolu nad članovima.

Koliko je izlazak iz zajednice bio traumatičan i što su Vam bile najveće poteškoće u tom procesu?

Ja sam bila općenito jak i buntovan karakter. Vrlo tvrdoglava. Počela sam raditi sve što me volja, nisam bila ni na koji način poslušna i stalno sam bježala od kuće, jer su mi zagorčavali život svojih uvredama i kontrolom. Ni pod koju cijenu ili dogovor mi nisu dopuštali izlaske i druženja s prijateljima. I zbog toga sam ja stalno bježala i radila po svome. Netko bi rekao “štitili su te da ne kreneš u drogu, alkohol i loše društvo, nemoral.“ Ali čak i da je postojao dogovor možda bi moj bunt bio umanjen, možda bi izbjegavala bježanja i sve ono što sam radila u inat. Tada su moji roditelji izgubili sve konce nada mnom. Vrijeđanja i ponižavanja su postala svakodnevna. Nisu znali na koji način da me spriječe da izađem iz kuće. Po njihovom sam ja trebala biti izolirana od svijeta. Međutim, ja sam sve radila iz prkosa i inata. Štoviše, uništavala sam samu sebe baš zato što su me počeli mrziti i zagorčavati mi miran život u domu. Tražila sam ljubav, prihvaćanje toplinu u svima i svakome. Zbog toga sam donosila mnoge loše odluke, upadala u nemoral, opijanje i sustavno uništavanje svega što je trebalo biti čisto i neokaljano. Upadala sam i u loša društva gdje su me ponižavali i tretirali s nepoštovanje, iskorištavali moju ranjivost i dobrotu. Počela sam mrziti i Boga, Bibliju, postala sam ateist. Na spomen Boga bih pobjesnjela. Četiri godine je trajao taj pakao za mene. U više navrata sam si htjela oduzeti život. Zamišljala sam kako bi svijet bilo ljepše mjesto bez mene. Nadala sam se da će mi se dogoditi nešto loše. Nisam imala više snage stalno se boriti i moliti za mir. U mom domu nije postojao mir. Samo obostrana mržnja. Na sreću imala sam dobre prijateljice koje su me spašavale i smirivale, bile uz mene kada mi je bilo teško. Na tome sam ih vječno zahvalna.

Jeste li se susretali s prijetnjama ili pritiscima nakon što ste odlučili napustiti zajednicu?

Najveći pritisak i prijetnje su bile od mojih roditelja. Inače sam bila poprilično omiljena u zajednici pa su više bili tužni i razočarali radi mog izlaska, ali jedna od prijateljica mi je napisala pismo da me više nikad ne želi vidjeti i da sam ju razočarala te da ne želi više da budemo prijateljice, da ću biti uništena u Harmagedonu i da ne može podnijeti da neću biti u Raju s njom. To bi istaknula kao veliku bol koja mi je bila nepravedno nanesena. Jer smatram da svatko može imati vlastiti izbor vjere i da odnos s Bogom nije isključiv na jednu zajednicu koja te okrutno izbaci i izolira od svih s kojima si nekad bio dobar i gradio prijateljstva i imao obitelj. I kažnjavanje slobode izbora je upravo huljenje na samog boga jer on nam je svima dao slobodnu volju. Ja sam jako voljela Boga i oni su mi uništili tu ljubav prema njemu. Smatrala sam da je ekstremno okrutno da Bog može tako gledati na pojedince, kao da vezanje za jednu religiju, zajednicu je jedino mjesto gdje se njega štuje i vjeruje. Zbog svega toga vidljivo je već po cijelo priči da su nemilosrdna sekta.

Kako je izlazak utjecao na Vaše odnose s obitelji i članovima zajednice?

Moja obitelj iz Bosne je uvijek mene štitila i imala sam kod njih oazu mira i slobode. Ali u jednom periodu moji roditelji su počeli svima govoriti kako se ja ponašam i prepričavati moju buntovnost i neposlušnost. Pa sam nailazila na optužbe da sam nevaljala i da sramotim svoje roditelje i obitelj. No, moja ujna se tada zauzela za mene i otvorila im oči da nisam ja takva jer želim, već da zbog sve što prolazim tamo daleko gdje oni ni ne vide moj život, ja duboko patim i nemam mira u sebi. Tada su mi se mnogi ispričali i od tada su stali na moju stranu. Očuh me nikada nije prihvatio kao svoje dijete, već me stalno okretao protiv majke, familije, prijatelja, te nije ni materijalno brinuo za nas, uzimao sve sebi. Uvijek je bio sebičan. Glumio je neku kvazi brižnost dok je sve ostalo prikazivao izvana kao finoću i dobrotu, odgoj. Ali samo ja znam kakvi su to osjećaji zapravo bili. Majka je dolazila kući s posla nervozna, bijesna, frustrirana i na meni se iskaljivala. Kuhala sam i čistila dok je on čekao nju da se vrati s posla. A njega je branila i štitila. Razmazila ga je, dok je mene ubijala. Najgore mi je bilo kada sam ih posjela i pričala, pitala Zašto me on nikada nije prihvatio kao svoje dijete i bio otac kojeg sam trebala? Ona je umjesto njega odgovorila: On tebi nije bio dužan biti otac, a i ti to nisi zaslužila. Da je on njen muž i to je to. Kada sam ju pitala zašto me nikad nisi stavila na prvo mjesto – zar nije poredak prvo dijete, Bog, pa muž? Ona je rekla Prvo je Muž, Bog pa dijete. Onda vam je sve jasno o njenim vrijednostima. A ne bi to bilo
meni tako strašno da je istina, nego je ona zaboravila mog oca koji je dao život za nju i mene. Njega je potpuno zaboravila, mene odbacila, a njega uzdigla kako bi mene smanjila. Njen um je pomračen, ona je slijepa od realnosti, stvarnosti.

Koji su, prema Vašem iskustvu, najveći izazovi za ljude koji razmišljaju o izlasku?

Strah! Jer izlaskom postaju odsječeni, otpadnici, pogani. Njihova vrijednost bude uništena. Samopouzdanje nestane. I tada dolazi do toga da se radije hvataju za svoju obitelj i prijatelje unutar zajednice, nego da pređu granicu u svijet. Jer nemaju nikoga izvana, u strahu su da će bilo koja druga religija ih tretirati na isti način, te da će ih Bog uništiti i izgubit će božju naklonost. Tako im se sustavno ispire mozak. Kod mene je posljedica svega što sam ispričala bilo to da sam već nakon 18 godina počela sam imati napadaje anksioznosti, razvila sam granični poremećaj ličnosti, bipolarni poremećaj, tešku i kliničku depresiju. Mnogi se nose s istim posljedicama kao ja. Pisali su mi o tome.

Budući da ste odlučili javno podijeliti svoju priču, javljaju li Vam se drugi ljudi sličnih iskustava i kako to doživljavate?

Svakodnevno mi se javljaju bivši članovi zajednice koji su svojevoljno izašli ili bili isključeni. Podržavaju me i ohrabruju da mi se dive da otvoreno govorim o svemu tome. Te da oni nemaju dovoljno snage, da se boje i imaju mnoge traume kojih se ne mogu osloboditi. Ali da ih je moja priča upravo počela oslobađati tih trauma i da im moja snaga daje olakšanje u srcu. Također mnogi su mi se javili koji su izgubili obitelj zbog isključenja. Masovne rastave brakova, prekidanje odnosa oca s djecom, majke s djecom. Braća, sestre, bake, djedovi nestanu iz njihovog života i jako im je teško nositi se s time. Pitali su me za savjete kako da ih spase od toga, da se vrate u realnost. Ponajviše mi se javljaju ljudi s Balkana koji nikad nisu ni čuli za Jehovine svjedoke ili su ih tek površno znali po pričama, da sam ih osvijestila i da su mi zahvalni što pričam o toj tamnoj strani. Ja sam izuzetno sretna da čak iako sam sama istupila da pričam o tome, nisam jedina, jer svi komentari na mom tik tok profilu dokazuju da se ljudi osvještavaju i da mi daju potpunu podršku. Zavoljeli su me stranci. Našli su mir i zaštitu u meni i mojoj priči. Sa svih krajeva Balkana i dijaspore doprla je moja priča i jako sam sretna da ću spasiti i osvijestiti sve one koji su zaista sve upili i poslušali moju priču. To će ih spasiti da znaju prepoznati vrebanje i da ne dožive zatvor bez zidova.

POVRATAK VJERI I JAVNI ANGAŽMAN

Kako je izgledao Vaš povratak katoličanstvu i što Vam je to značilo?

Na sve to zajedno, ja nisam nikada imala snage da uđem u crkvu. Jer me pratio onaj osjećaj, ako uđem u crkvu i postanem Katolkinja da će me Bog kazniti, jer je Crkva kriva religija. Taj osjećaj i razmišljanje dugo prati sve članove koji napuste zajednicu. Ipak sam godinama od djetinjstva bila ispranog mozga. Nakon završetka fakulteta, upoznala sam svog muža. To je bio početak sadašnjeg mira. Iako put do toga je bio opet trnovit. Nisam se htjela crkveno vjenčati… ali sam krstila kćerke u crkvi. Tek nakon rođenja druge kćerke došla mi je želja i potreba da se vjenčam pred Bogom i Crkvom. Pa sam na krštenju imala i obred crkvenog vjenčanja. Imala sam osjećaj kao da mi nedostaje Božji blagoslov za brak. Ja sam cijeli život svima pomagala, svima bila snaga, utjeha, rame za plakanje, kad je meni bilo najteže ja sam ipak drugima bila snaga. I meni su drugi bili snaga. Dobro se dobrim vraćalo. Kako sam se teško borila sa svojim traumama i psihičkim poteškoćama i stanjima najdublje depresije, ja sam se okrenula molitvi Bogu. Počela sam čitati Bibliju da se povežem s Božjim riječima. Pronašla sam utjehu, spas, unutarnji mir. Slušala sam duhovne pjesme i počela se u meni rađati žarka ljubav i želja da idem na misu. Da primim sakramente. Krenula sam u Crkvu ići na misu prošle godine. Ono što želim istaknuti je da skoro svaki put plačem! Ali baš dobijem napadaj plača, pogotovo kada čujem pjesme. Isto tako mi je i kod kuće kada molim i slušam duhovne pjesme. Abnormalni napadaj plača, kao da mi se duša slama i sastavlja istovremeno. Vjerujem da je to duh sveti koji me obavija svojom milošću. Osjećam žarku potrebu da radim nešto korisno za zajednicu ljudi. Da pomažem ljudima. Da radim nešto što će drugima pružiti ljubav, radost, veselje, nadu. Da nitko nije sam. Da širim Njegovu ljubav i Riječ.

Što Vas je potaknulo da o svom iskustvu progovorite javno?

Osjećala sam upravo nakon Nove godine kao neki unutarnji poziv, glas da ja moram pričati o svemu što mi se dogodilo. Da moram početi upozoravati na tamu iza zidova. Jer za mene je to bila zarobljena svjetlost. I cilj mi je osvijestiti sve oko sebe da se ne daju zavesti u tamu. Sve izvana izgleda kao pošteno, lijepo, ponizno, ali samo mi koji smo odrasli u tome i izašli, progledali znamo pravu istinu. Da je ta sekta vuk u janjećoj koži.

Koje reakcije javnosti ili drugih ljudi su Vas iznenadile ili Vam dale potvrdu da je priča o ovoj temi važna?

Moj serijal na TikTok dosegnuo je milijun pregleda po cijelom Balkanu i dijaspori. Kada sam snimila prvi video otišao je viralno s 500.000 pregleda. To je bio znak da ljudi žele čuti više i onda sam počela snimati sve, cijelo svoje iskustvo i svjedočanstvo te razotkrivati njihova učenja. U samo mjesec dana zapratilo me skoro 9.000 pratitelja. Od čega svaki moj video je imao stotine i tisuće oznaka sviđanja i ljudi mi se svakodnevno javljaju i šalju poruke. S nekim ženama sam se i telefonski razgovarala o njihovom iskustvu. Od čega je tu bilo i pedofilije od strane starješina, članova obitelji. Jer oni koji promoviraju „čistoću“ imaju zakon od pedofiliji da moraju biti 2 svjedoka tome kako bi se uvažilo okrivljavanje. Apsurdno. Silovatelji nemaju svjedoke. I jadna djeca budu nezaštićena, a starješine isperu mozak roditeljima tih žrtvi da će oni u molitvi riješiti taj slučaj. Mahom takvi ostaju u zajednici bez kažnjavanja zakonom i isključivanjem. To su vječne traume. Iz prve ruke imam ta svjedočanstva od mnogih a i unutar skupštine u kojoj sam ja bila, došlo je do mene razotkrivanje tih pojedinaca koji su na čelu starješinstva. Ali oni sve to zataškavaju. Milijune plaćaju odštete žrtvama kako bi ih ušutkali. Ali sve postoji javno dokumentirano. Mnogo dokumentaraca je snimljeno o tome, mogu se pogledati na YouTube.

Tko Vam je bio najveća podrška dok ste prolazili kroz izlazak iz zajednice i javno dijelili svoju priču?

Najprije svi stranci, ljudi koji su me zapratili na TikTok. Tisuće i tisuće ljudi u kršćanstvu od pravoslavaca, katolika i svih onih koji su u vjeri čista srca. Shvatili su moju priču i duboko suosjećali. Hrabrili su me da nastavim dalje pričati o tome i da su uz mene. Vjerujem da je i Bog Isus te anđeli uz mene. Moj svećenik dominikanac koji mi je postao duhovnik je također podržao moju misiju da razotkrivam tamu Jehovinih svjedoka, jer i njih stalno napadaju, zavode ljude. Otimaju izgubljene duše. Šire krivovjerje. Časne sestre koji sam pisala pismo o svom svjedočanstvu, a potom i moji prijatelji, uža i šira obitelj i moj muž. Na sve strane sam okružena podrškom. Zahtijevaju i da napišem knjigu, pa sada radim na tome.

PORUKA I REFLEKSIJA

Što biste poručili onima koji su još unutar zajednice a razmišljaju o izlasku?

Dala bi im savjet da ponovno pročitaju Novi zavjet kao da prvi put čitaju Bibliju, kao da nikad nisu bili Jehovini svjedoci i da obrate pažnju na evanđelje po Ivanu i sve Pavlove poslanice. On je jasno upozoravao na takve sekte koje će imati lažna učenja i pretvarati se da su proroci. Sve piše crno na bijelo. I da zaista otvore oči, istraže dubinu povijesti i ono što je skriveno o zajednici Jehovinih svjedoka. Jer njima je zabranjeno ulaziti u dubinu i čitati, gledati literaturu, snimke „otpadnika“. I da je vjera bezuvjetna, slobodna, ne podliježe ropstvu ikakve zajednice.

Koje uvide ili lekcije smatrate važnim da javnost razumije o životu unutar zatvorenih vjerskih zajednica?

Svatko treba prvo sebe osvijestiti, da je obitelj koju gube ili su izgubili radi stranaca tužna, ožalošćena i slomljena jer su razdvojeni. Obitelj je stvorio Bog i ona treba biti važnija od jedne sekte koja brani kontakte i isključuje, razara obitelji. Nije vrijedno prepuštati se sljedbeništvu jednog čovjeka, moramo slijediti isključivo Isusa i biti slobodni u vjeri.

Kako je iskustvo unutar zajednice i izlazak iz nje oblikovalo život koji danas živite?

Smatram to kao jednu veliku lekciju o mojoj snazi. Jer dokazala sam samoj sebi a i drugima da mogu preživjeti sve trnje koje me bode na putu do slobode. Borim se za svoju slobodu i čistu Božju ljubav. Moja vjera je sada ljepša i veća nego ikada. Mene je vjera sada oslobodila. Vratila se kćer Ocu. Nadam se da će jednog dana moja majka progledati. Nedostaje mi ona onakva kakva je bila prije nego je ušla u tu sektu i udala se za mog očuha.

Recite nešto više o knjizi na kojoj radite i kako Vam je pisanje pomoglo u obradi iskustava?

Nakon knjige „Zatvor bez zidova“ koja je objavljena 1980ih, nije bilo takve moćne knjige koja priča i razotkriva osobno svjedočanstvo. Planiram ostaviti svoju priču za sve buduće naraštaje kao znak i simbol da ih volim i da nikome ne želim da proživi niti doživi ono što sam ja. A za one koji su izašli ili se dvoume i preispituju da shvate i progledaju, i da nisu sami. Da sam ima tisuće i tisuće s istom pričom. Iako sam mislila da će me moje traume pojesti i zarobiti u teško psihičko stanje, uviđam da su me pričanjem o tome i pisanjem o tome oslobodile. Pogotovo kada čitam sve lijepe poruke i riječi koje mi se upućuju s cijelog Balkana. Voljela bi da se moja knjiga prevede i na strane jezike te da bude upravo veliki simbol osvještavanja.

Zašto ste odlučili podijeliti svoju priču upravo s portalom InFocus i što Vam znači ekskluzivnost u objavi?

Velika mi je čast da upravo ja koja sam odrasla u Vitezu, Lašvanskoj dolini, doprem do srca svih onih koji su me poznavali i koji su me putem ove priče upoznali, da sve što želim je da budu zaštićeni i da se klone lažnih učenja i zarobljavanja u sektu. Bog Isus je jedan i dao nam je cijeli Novi zavjet da ga upoznamo. I živimo u toj slobodi koju nam je velikodušno dao da ga volimo i ljubimo iskreno, bez strana.

I za kraj: Tko je Svjetlana danas, oblikovana ovim iskustvom?

Svjetlana je svjetlo, snaga, osmijeh i veliki borac. Tako me svi opisuju. Ja sam slika i preslika svog pokojnog oca koji je bio veliki čovjek, legendaran. Znam da će biti ponosan na mene. Želim da budem najbolja majka svojoj djeci i sretna supruga svom mužu. A to mi dokazuju i pokazuju svaki dan kada mi kažu da me vole. Volim i voljena sam. Posebno zahvaljujemo Svjetlani Kovačević na povjerenju i spremnosti da podijeli svoju priču isključivo s našim portalom, čime je otvorila prostor za širu javnu raspravu o životu unutar zatvorenih vjerskih zajednica.

I da se vratimo na početak priče, ostali ste nam dužni jedan odgovor: Da li ste našli prijateljicu iz djetinjstva?

Da, pronašle smo se. Andrea je zaokružila karmički krug, da mi se vrati u život. S njom je počela priča da se osvijestim i sa njom završava kao rasplet.

Razgovor vodila: Sanja Strukar Križanac

Ekskluzivno za: InFocus

Sadržaj je zaštićen autorskim pravima. Zabranjeno je preuzimanje, umnožavanje, prenošenje, prerada ili objava dijelova ili cijelog teksta, uključujući izmjene naslova i opreme teksta, bez prethodne pisane suglasnosti redakcije.

Neovlašteno korištenje sadržaja predstavlja povredu Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima.