Što je Bosna i Hercegovina učinila da bi se i Hrvati u njoj osjećali dovoljno svojima da navijaju bez zadrške?
Zato možda najveći paradoks cijele rasprave nije u tome što Hrvati ne navijaju onako kako bi neki željeli. Paradoks je u tome što se uporno traži objašnjenje njihovih osjećaja, a gotovo nikada ne traži objašnjenje razloga zbog kojih su ti osjećaji postoje.
Nije tema zašto Hrvati ne navijaju za Bosnu i Hercegovinu. Tema je zašto dio bošnjačke političke i medijske javnosti već godinama odbija prihvatiti da se osjećaj pripadnosti ne može proizvesti pritiskom. Zašto se uporno traži krivac umjesto da se pokušaju razumjeti razlozi. Zašto se svaka odsutnost navijačke euforije tumači kao neprijateljstvo, a ne kao poruka da dio ljudi u simbolima, porukama i atmosferi koja prati reprezentaciju ne prepoznaje sebe.
Postoje teme koje u Bosni i Hercegovini nikada nisu samo ono što se na prvi pogled čine. Takva je i priča o navijanju za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. U većini europskih država to je pitanje gotovo suvišno. Kada igra Francuska, Njemačka ili Italija, malo tko se pita navijaju li svi građani za svoju reprezentaciju.
To se jednostavno podrazumijeva.
U Bosni i Hercegovini, međutim, navijanje nikada nije samo sport. Ono vrlo često postaje pitanje identiteta, pripadnosti, povijesti, politike i osobnog osjećaja prema državi.
Zbog toga se nakon gotovo svake važne utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine ponovno otvara ista rasprava: zašto Hrvati ne navijaju za Bosnu i Hercegovinu?
Pitanje se ponavlja godinama, ali se rijetko pokušava razumjeti odgovor. Umjesto toga, često se unaprijed pretpostavlja da je razlog u neprijateljstvu prema državi ili čak u mržnji prema Bosni i Hercegovini. Upravo je tu sadržana najveća pogreška cijele rasprave.
Nije točno da Hrvati u Bosni i Hercegovini žele neuspjeh reprezentacije Bosne i Hercegovine. Nije točno da se raduju njezinim porazima niti da osjećaju neprijateljstvo prema sportašima koji nose državni dres. Međutim, jednako tako nije točno da se osjećaj pripadnosti može nametnuti ili proizvesti političkim pritiskom.
Navijanje nije politička odluka. Navijanje je emocija. A emocije ne nastaju na zapovijed. One se ne mogu kupiti, propisati niti narediti.
Možda upravo zato pitanje nije zašto Hrvati ne navijaju za Bosnu i Hercegovinu, nego zašto se značajan broj njih ne prepoznaje u načinu na koji se reprezentacija predstavlja u javnom prostoru. To nije isto pitanje, ali vodi prema potpuno drugačijim odgovorima.
U Bosni i Hercegovini reprezentacija bi trebala biti mjesto susreta svih njezinih naroda i građana. Ona bi trebala predstavljati zajednički prostor u kojem nitko ne mora odustati od vlastitog identiteta da bi se osjećao dijelom zajedničke priče. Međutim, u stvarnosti se često događa nešto sasvim drugo. Dio hrvatske javnosti godinama upozorava da reprezentaciju prati navijački folklor u kojem se ne prepoznaje. Ne radi se pritom o samim igračima, niti o sportskim uspjesima ili neuspjesima, nego o simbolima, porukama i atmosferi koja se stvara oko reprezentacije.
Svaka reprezentacija živi od emocije svojih navijača. No emocija ne nastaje samo zbog rezultata. Ona nastaje zbog osjećaja da si dio iste priče.
Kada se oko reprezentacije okupljaju simboli koje jedan narod doživljava kao svoje državne simbole, a drugi kao simbole samo jednog naroda, tada je teško očekivati da će svi razviti isti osjećaj pripadnosti.
Kada se određene pjesme, parole ili poruke predstavljaju kao opći patriotizam, a dio stanovništva ih doživljava kao izraz jednog nacionalnog identiteta, tada se ne stvara zajedništvo nego udaljenost.
Zanimljivo je promatrati reakcije koje se pojavljuju nakon svake utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine. U javnosti se redovito postavlja pitanje zašto nema velikih navijačkih okupljanja u Vitezu, Kiseljaku, Novom Travniku ili drugim većinski hrvatskim sredinama. Pišu se tekstovi, organiziraju televizijske rasprave i traže odgovori na pitanje zašto nema dovoljno zastava, dovoljno navijačke euforije ili dovoljno javnog slavlja. Međutim, gotovo nitko ne postavlja drugo pitanje: što je učinjeno da se ta reprezentacija jednako osjeća svojom u Vitezu kao u Sarajevu, u Kiseljaku kao u Tuzli ili u Novom Travniku kao u Zenici?
Jer osjećaj pripadnosti ne nastaje medijskim pritiskom.
On ne nastaje prozivanjem ljudi da ne vole svoju državu. Ne nastaje ni optužbama da su protiv Bosne i Hercegovine. Naprotiv, svaki put kada se navijanje pretvori u svojevrsni test političke podobnosti, postiže se upravo suprotan učinak. Ljudi ne vole kada im netko propisuje što bi trebali osjećati. Još manje vole kada im se osporava pravo na vlastiti identitet.
Možda je najveći paradoks cijele priče upravo u tome što mnogi od onih koji postavljaju pitanje zašto Hrvati ne navijaju za Bosnu i Hercegovinu nikada ne postavljaju pitanje kako stvoriti atmosferu u kojoj bi se Hrvati prirodno osjećali dijelom te priče.
Umjesto pokušaja razumijevanja često se pribjegava moraliziranju. Umjesto dijaloga dolaze optužbe. Umjesto samopropitivanja traži se krivac.
A osjećaj pripadnosti ne nastaje tako.
On nastaje povjerenjem.
Povjerenje je temelj svake zajednice, svake države i svakog zajedničkog identiteta. Ono se ne osvaja na stadionima niti pobjedama reprezentacije.
Ono se gradi godinama kroz osjećaj ravnopravnosti, međusobnog poštovanja i uvjerenja da je država jednako svačija.
U konačnici, rasprava o navijanju za Bosnu i Hercegovinu nije rasprava o nogometu. Nogomet je samo povod.
Pravo pitanje glasi: jesmo li uspjeli izgraditi Bosnu i Hercegovinu kao prostor u kojem se svi njezini narodi mogu prepoznati bez osjećaja da moraju birati između vlastitog identiteta i pripadnosti državi?
Dok god se na to pitanje ne pronađe odgovor, rasprave o navijanju neće prestati. Jer ljudi ne navijaju za ustave, institucije ili političke deklaracije. Ljudi navijaju za ono u čemu prepoznaju sebe. A možda najveći izazov Bosne i Hercegovine nije to što svi ne navijaju jednako, nego to što ni nakon tri desetljeća nije pronašla način da se svi u njoj osjećaju jednako svojima.
Događaji oko teme navijanja koji se vežu uz Vitez možda su najbolji primjer koliko je ova tema složena i koliko se često promatra iz samo jedne perspektive. Medijski prostor danima je bio ispunjen raspravama o zastavama, ljiljanima, hrvatskim obilježjima i pitanju tko je što uklonio, postavio ili istaknuo.
Međutim, iza same polemike krije se mnogo važnije pitanje. Ako jedan dio javnosti zastavu s ljiljanima promatra kao simbol države Bosne i Hercegovine, a drugi je doživljava prvenstveno kao simbol jednog političkog i nacionalnog identiteta, tada problem nije u samoj zastavi nego u činjenici da oko nje ne postoji zajedničko značenje.
Simboli imaju snagu okupljati ljude samo onda kada ih ljudi osjećaju kao svoje. U protivnom postaju predmet sporova. Upravo zato rasprava koja se vodila oko Viteza nije bila rasprava o komadu platna, nego o različitim pogledima na Bosnu i Hercegovinu. Jedni su u tome vidjeli iskaz domoljublja, drugi pokušaj nametanja jednog identiteta kao općeprihvaćenog.
A dok god ista zastava kod jednih izaziva osjećaj zajedništva, a kod drugih osjećaj udaljenosti, teško je očekivati da će reprezentacija postati mjesto oko kojeg će se spontano okupiti svi narodi koji žive u ovoj zemlji.
Možda je upravo Vitez pokazao svu složenost bosanskohercegovačkog paradoksa. Oni koji su se najglasnije pitali zašto nema više navijačke euforije među Hrvatima istodobno nisu pokazali mnogo interesa za pitanje zašto dio Hrvata određene simbole ne doživljava kao zajedničke.
Umjesto pokušaja razumijevanja, često se pribjegava osudama. Umjesto dijaloga, etiketiranju. Tako se stvara začarani krug u kojem svaka nova polemika dodatno udaljava mogućnost stvaranja zajedničkog identiteta.
Jer pripadnost se ne može graditi na optužbi. Ona se može graditi jedino na međusobnom priznanju različitih osjećaja, iskustava i pogleda na vlastitu državu. Tek kada Bosna i Hercegovina postane dovoljno široka da u njoj svi vide dio sebe, prestat će i rasprave o tome tko za koga navija. Tada će reprezentacija postati ono što bi trebala biti od samoga početka – zajednička momčad zajedničke države, a ne povod za nova politička prebrojavanja.
