Što je stvarni okidač za femicid?

Iako se u javnosti često spominje postratni PTSP kao opravdanje ili uzrok, stručnjaci upozoravaju da ratni sindrom sam po sebi nije izravan uzrok femicida. Okidači su mnogo dublji i vezani su za patološku potrebu za kontrolom:

Gubitak kontrole: Najčešći izravni okidač je odluka žene da napusti nasilnika, pokrene razvod ili potraži pravnu pomoć. Nasilnik ubojstvo vidi kao "konačni čin kontrole" jer ne može podnijeti gubitak moći nad žrtvom.

Duboko ukorijenjeni patrijarhat: 

Psiholozi naglašavaju da nasilnici ženu ne promatraju kao ravnopravno ljudsko biće, već kao vlasništvo.

Odsustvo empatije i poremećaji ličnosti: Najčešće se radi o osobama s narcisoidnim ili antisocijalnim poremećajima ličnosti, koji su često kombinirani s ovisnostima (alkohol, kocka, narkotici), što dodatno briše kočnice.

Nadalje, sociolozi i ekonomisti upozoravaju da materijalna nesigurnost i opća bijeda igraju ogromnu ulogu.

 Ekonomska ovisnost često prisiljava žrtvu da ostane s nasilnikom, dok financijska frustracija kod labilnih osoba unutar obitelji stvara dodatni pritisak i agresiju, postajući plodno tlo za eskalaciju nasilja.

Zašto se nasilnici vraćaju nasilju? ("Od ranije poznat policiji")

Nasilnici se gotovo uvijek vraćaju nasilju, jer je ono ciklički proces koji s vremenom samo raste.Kazne su i dalje preblage: Iako je u Federaciji BiH formalno usvojen Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona FBiH koji prepoznaje teško ubojstvo ženske osobe s kaznama od minimalno 10 godina do dugotrajnog zatvora, u praksi su kazne za rane faze nasilja i dalje preblage.

 Često se izriču uvjetne osude ili novčane kazne, što nasilnicima šalje poruku da sustav ne reagira ozbiljno.

Uvjetovanje liječenja bez prave kontrole:

 Zakonski okviri predviđaju mjere psihosocijalnog tretmana i obveznog liječenja od ovisnosti. Međutim, kada nasilnik izađe na slobodu, sustav kontrole provođenja tog liječenja dramatično zakazuje.

 Nedostatak psihološkog rada s nasilnicima: U teoriji, zakon predviđa obvezne mjere psihosocijalnog tretmana za nasilnike. U praksi, timovi psihologa u centrima za socijalni rad su preopterećeni, a resursi su minimalni. Nasilnici se rijetko stvarno podvrgavaju dugotrajnoj psihoterapiji koja bi promijenila njihove obrasce ponašanja. Bez dubinske promjene ličnosti, povratak nasilju je zajamčen.

Zakazivanje kontrole naoružanja: 

Jedno od ključnih pitanja u BiH jest – kako osobe koje su "od ranije poznate policiji" i dalje posjeduju vatreno oružje? Zakoni o oružju jasno nalažu da se osobama s poviješću obiteljskog nasilja oružje mora oduzeti. Ipak, u praksi sustav procjene rizika ne uvezuje automatski policijske prijave i provjere dozvola za oružje, što prečesto završava kobno.

Djeca koja svjedoče nasilju ili ubojstvu majke doživljavaju traume koje trajno mijenjaju njihov mozak i razvoj. Ova djeca žive u stalnom stanju "bori se ili bježi" (fight or flight). To dovodi do teških poremećaja u ponašanju, tjeskobe, depresije, zlouporabe supstanci u adolescentskoj dobi i nemogućnosti ostvarivanja zdravih veza u odrasloj dobi.

Transgeneracijski prijenos nasilja: Djeca odrastaju učeći da je nasilje model rješavanja problema. Dječaci koji gledaju oca kako tuče majku imaju ogroman rizik da i sami postanu nasilnici, dok djevojčice češće postaju žrtve jer to prihvaćaju kao "normalan" obiteljski model.

Kompleksni PTSP:

 Ova djeca žive u stalnom stanju straha. To dovodi do teških poremećaja u ponašanju, tjeskobe, depresije i nemogućnosti ostvarivanja zdravih veza u odrasloj dobi.

Kada se tragedija dogodi, javnost se podigne, društvene mreže preplave prosvjedi i buka, no stručnjaci upozoravaju da je tada već kasno. Ključna je prevencija, a ona počinje u bazi – kroz edukaciju.Svjedoci smo da se u našim lokalnim zajednicama redovito organiziraju tribine i okrugli stolovi o nasilju u obitelji, ali su odzivi građana poražavajuće slabi. Javnost prečesto zatvara oči pred tuđim problemima, vodeći se parolom da je "nasilje privatna stvar četri zida".

Edukacija o prepoznavanju toksičnog ponašanja, ranih znakova agresije i poticanju žrtava da prijave nasilnika mora postati obvezan dio školskog sustava i svakodnevnog obiteljskog odgoja. Sve dok kao društvo okrećemo glavu, suodgovorni smo za svaku novu žrtvu.

Rješenje zahtijeva korjenitu promjenu sustava kroz tri ključna koraka:

1.Nulta tolerancija i obvezan pritvor: 

Svaki ponovljeni incident nasilja mora značiti automatski i dugotrajan pritvor, a ne uvjetne kazne. Nasilnik mora biti uklonjen iz okoline, a ne žrtva.

2.Sustavan i prisilan psihološki rad: 

Nasilnici moraju prolaziti kroz rigorozne, višegodišnje programe resocijalizacije pod strogim nadzorom psihijatrijskih ustanova.

3.Edukacija od malih nogu: 

Uvođenje obveznih programa u škole o rodnoj ravnopravnosti, prepoznavanju toksičnih veza i nenasilnom rješavanju sukoba.

Javnost, udruženja za zaštitu prava žena i međunarodne organizacije već duže vrijeme upozoravaju kako obiteljsko nasilje i femicid u BiH poprimaju razmjere zabrinjavajućeg, crnog obrasca. Svaki novi izgubljeni život opomena je da zakonske izmjene, mjere zabrane prilaska i dosadašnji apeli očigledno ne daju željene rezultate na terenu, te da je potrebna hitna, korjenita i preventivna reakcija cijelog društva kako bi se zaštitile potencijalne žrtve.

Gdje najviše zakazujemo kao društvo – u ignoriranju ranih znakova nasilja, slabom odazivu na edukacije ili u blagom pravosuđu? Smatrate li da bi obvezno oduzimanje oružja i rigorozniji nadzor nakon prijava mogli spasiti živote? Ostavite svoje mišljenje u komentarima portala InFocus za nove analize i korak naprijed iz zone komfora "Nas se to ne tiče" 

Jer nikad ne znamo tko može biti sljedeća žrtva femicida.