Suučesnici femicida: krv nije samo na rukama ubojice, nego i na tipkovnicama

. Ti komentari, bilo da ih pišu muškarci ili žene, otkrivaju obrasce opravdavanja nasilja, relativizacije zločina ili prebacivanja krivnje na žrtvu, što stvara opasan društveni okvir u kojem femicid nije samo čin pojedinca, nego i simptom šire normalizacije rodno uvjetovanog nasilja.

Najšokantniji primjer u posljednje vrijeme bio je slučaj Nizame Hećimović iz Gradačca, koju je ubio njezin bivši partner Nermin Sulejmanović tijekom Instagram prijenosa uživo. Dok je zemlja bila u šoku, ispod snimke i kasnije ispod medijskih objava pojavili su se komentari koji su ga bodrili, nazivali “kraljem”, “pravim muškarcem” ili pisali da je “znao što radi”. Neki muškarci pisali su kako je “sigurno imala nešto na savjesti”, dok su pojedine žene komentirale da se “nije trebala vraćati nasilniku”. Takvi komentari pokazali su koliko je duboko ukorijenjeno uvjerenje da je nasilje prema ženama ponekad opravdano, da žrtva snosi dio odgovornosti, pa čak i da počinitelj zaslužuje razumijevanje. Reakcije su bile toliko ekstremne da su institucije najavile provjeru i moguće procesuiranje osoba zbog poticanja na nasilje.

U Mostaru je nedavno ubijena Aldina Jahić. Njenoj je smrti prethodila prijetnja i dugotrajan strah od bivšeg partnera, a sve je završilo tako što ju je dočekao, presreo i ubio. Ispod tekstova o njezinu ubojstvu ponavljali su se isti obrasci komentara. Prvo se postavljalo pitanje: “Što mu je napravila?” Drugi su pisali da “svaka priča ima dvije strane” ili da “muškarac neće tek tako pucati”, kao da može postojati okolnost koja logički objašnjava oduzimanje života. Bilo je i komentara žena koje su – umjesto podrške i solidarnosti – raspravljale o moralnosti žrtve ili njezinim odlukama, što pokazuje koliko je internalizirana mizoginija snažna i među ženama koje su same često izložene rodnim pritiscima i nasilju.

I u drugim slučajevima femicida u Bosni i Hercegovini komentari na internetu često slijede istu matricu. Najprije se postavlja pitanje žrtvina ponašanja, potom se analizira što je moglo “isprovocirati” muškarca, a na kraju se donosi sud koji više nalikuje opravdavanju nego osudi. Umjesto da se govori o strukturi nasilja, o tome da je većina femicida rezultat dugotrajnog psihičkog i fizičkog zlostavljanja, dio komentatora fokusira se isključivo na čin ubojstva kao izoliran trenutak “pucanja”. Na taj se način ubojstvo predstavlja kao nesretna epizoda, a ne kao krajnja faza kontinuiranog nasilja.

Jedan dio komentara ide i korak dalje time što romantizira nasilnika, nazivajući ga “nesretnim”, “previše zaljubljenim” ili “čovjekom koji nije mogao podnijeti izdaju”. U takvim narativima žena postaje objekt oko kojeg se gradi priča o muškom bolu, dok se femicid pretvara u navodnu “tragičnu ljubavnu priču”. Takvo tumačenje izravno podriva razumijevanje femicida kao rodno uvjetovanog zločina i gura ga u sentimentalnu zonu u kojoj se briše odgovornost počinitelja, a stvara prostor za suosjećanje s njim umjesto sa žrtvom.

Žene u komentarima često reagiraju drugačije od muškaraca, ali ne uvijek. Mnoge žene izražavaju tugu, bijes i strah jer prepoznaju da se radi o sustavnom problemu koji može pogoditi svaku od njih. Često pišu o vlastitim iskustvima prijetnji, proganjanja ili neadekvatne reakcije institucija. Ipak, postoji i dio žena koje preuzimaju iste obrasce krivljenja žrtve, često govoreći da “žena treba znati s kim je”, “nije se trebala vraćati” ili “treba slušati muškarca da ne bi došlo do najgoreg”. Takvi komentari odražavaju patrijarhalni okvir u kojem je nasilje normalizirano do te mjere da se žene međusobno discipliniraju u njegovu korist.

Muškarci u komentarima često brane nasilnike kao žrtve “ishisteriziranih žena”, “modernog feminizma” ili “sustava koji je protiv muškaraca”. Čak i u slučajevima kada je ubojstvo nesporno i brutalno, dio muškaraca piše kako “nikad nije sve crno-bijelo”. Takva relativizacija briše granicu između žrtve i zločinca i šalje poruku da je nasilje nešto što se može razumjeti, pa čak i opravdati.

Najočitiji i najopasniji zajednički nazivnik svih ovakvih komentara jest to što oni ne prepoznaju femicid kao društveni problem, nego kao izolirane slučajeve privatnih odnosa. Kada komentatori krivicu prebacuju na žrtvu ili izražavaju simpatije prema počinitelju, oni aktivno sudjeluju u kulturi koja podržava nasilje. Time se ne samo vrijeđa sjećanje na ubijene žene, nego se obeshrabruje i one koje su još žive da potraže pomoć jer vide da društvo nerijetko staje na stranu nasilnika.

Komentari ispod članaka o femicidima postali su mali prozor u stanje kolektivne svijesti. U njima se vidi da femicid nije samo posljedica individualne patologije, nego odraz društva koje ženama često uskraćuje pravo na život, dostojanstvo i sigurnost. Ako zajednica želi promjenu, prvo mora naučiti jasno, glasno i bez iznimke reći da ne postoji nijedan komentar, nijedno “ali” i nijedna okolnost koja može opravdati ubojstvo žene.

Piše: uredništvo