Ako se vratimo deset godina unatrag, u 2016. godinu, razlika između cijene povrća i mesa bila je jasno izražena. Kilogram rajčica u sezoni mogao se kupiti za dvije do tri marke, dok je pileći file uglavnom koštao šest do sedam konvertibilnih maraka. Meso se smatralo skupljom namirnicom, a svježe povrće bilo je dostupno većini kućanstava bez većeg opterećenja kućnog proračuna.
Danas svjedočimo gotovo potpunom izjednačavanju cijena - kilogram paprika u razdoblju siječanj-veljača koštao je sedam KM, a sredinom travnja ta je cijena porasla na 10,95 KM, dok je cijena bataka 7,90 KM (s mogućnošću jeftinije kupnje na sniženjima). Ono što je nekada bilo nezamislivo postalo je svakodnevica: povrće danas košta isto ili više od mesa.
Za usporedbu, prošlogodišnje cijene povrća u travnju 2025. bile su znatno niže nego danas. Roga paprike su u veljači bile 5,95 KM, dok su u travnju dosegle 6,90 KM, dok je babura tada koštala 4,90 KM, a u travnju 6,40 KM.
Gordana Bulić , predsjednica udruge Klub potrošača TK, govorila je za Tuzlanski.ba o razlozima ovakvih poskupljenja , naglasivši da je u sustavu slobodnog formiranja cijena nezahvalno pojednostavljeno tražiti jednog krivca.
„Imamo tržište i slobodno formiranje cijena. Onaj tko ima robu i tko je prodaje određuje cijenu prema svojim troškovima i procjeni. Ako prodaja ide dobro - cijena ostaje. Ako ne ide dobro - tu su promocije, popusti, 'dva za jedan', 'tri za jedan'. To je mehanizam tržišta“, objašnjava Bulić.
Naglašava da država nema izravne alate za ograničavanje cijena, ističući da Zakon propisuje slobodno formiranje, te da država ne može jednostavno odrediti maksimalnu cijenu. Može poslati inspekcije da provjere opravdanost povećanja cijena, ali ne može zabraniti povećanje cijena.
Prema njenim riječima, ključni problem leži u velikoj ovisnosti o uvozu. Paprike koje danas koštaju oko 10 KM najčešće dolaze iz udaljenih zemalja, a cijena uključuje prijevoz, osiguranje, skladištenje, rizike i trgovačke marže.
Osvrnula se i na prosvjede u prometnom sektoru, ističući da su čak i kratkotrajne blokade pokazale koliko je tržište osjetljivo i kako poremećaji u prometu mogu imati dalekosežne posljedice za sve građane u Bosni i Hercegovini.
Nekoliko dana zastoja dovoljno je da se poremeti lanac opskrbe i troškovi odmah porastu. Kada je u pitanju prijevoz, to se neizbježno prelijeva na cijene.
Prema njezinim riječima, svaka blokada, zadržavanje na granici ili bilo kakvo ograničenje kretanja robe izravno povećava troškove prijevoza, skladištenja i distribucije. Ti dodatni troškovi zatim se ugrađuju u konačnu cijenu proizvoda, što potrošači brzo osjete na policama trgovina i na tržnicama.
"Svaki poremećaj u prometu - blokade, štrajkovi, ratni događaji - izravno utječu na konačnu cijenu. Nije isto prevoziti robu kroz stabilno područje i kroz konfliktne zone. Svaki rat je ujedno i ekonomski rat. Na kraju, običan građanin je taj koji sve to plaća.“
Gordana Bulić kao poseban problem izdvaja postupno napuštanje tradicionalnog načina života, u kojem je bio običaj da svaka obitelj sama uzgaja voće i povrće, priprema zimnicu i tako smanjuje troškove kupnje hrane koja se može uskladištiti i koristiti tijekom zime. Takva praksa, ističe, nekada je bila važan stup kućnog proračuna, ali i dio obiteljske kulture i međugeneracijskog prijenosa znanja.
Podsjeća da su u našoj tradiciji starije žene često bile aktivno uključene u rad na zemlji - od plijevljenja i održavanja vrta do pripreme zimskog vrta, kako bi osigurale da sezonsko povrće, salate i umaci traju do proljeća i nove sjetve.
"U svijetu je normalno da baka od 70 godina trči i bavi se sportom, ali u našoj tradiciji i kulturi baka, žene od 60-70 godina uvijek su bile usmjerene na poljoprivredu, a to danas nestaje.“
Kad je riječ o mesu, posebno piletini, Bulić naglašava da domaća proizvodnja postoji i da je visoke kvalitete, ali da država može učiniti više kroz subvencije i poticaje.
„Može pomoći kroz nabavu opreme, izgradnju farmi, poticaje za stočnu hranu. Ti alati su nedovoljno iskorišteni. Kad bismo više ulagali u domaću proizvodnju, imali bismo stabilnije cijene“, rekla je.
Može li Bosna i Hercegovina nositi titulu poljoprivredne zemlje?
Bosna i Hercegovina se u javnom i političkom diskursu često naziva poljoprivrednom zemljom, prvenstveno zbog svojih prirodnih resursa. Ta percepcija oslanja se na povijesnu ulogu sela i poljoprivrede u razvoju domaćeg gospodarstva, ali i na činjenicu da veliki dio teritorija čine obradive površine i pašnjaci.
Međutim, unatoč toj slici i potencijalu, domaća proizvodnja godinama ne zadovoljava ni osnovne potrebe stanovništva, pa se značajne količine hrane i dalje uvoze.
„Ne možemo razgovarati o poljoprivrednom zemljištu ako nemamo dovoljno pšenice za sebe. Zemlja je usitnjena, mnoge parcele su napuštene zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Mladi odlaze, stariji ostaju, a nakon njihove smrti nasljednici se godinama ne mogu dogovoriti. Zemlja zacjeljuje, a uvozimo hranu“, istaknuo je Bulić kao poseban problem.
Smatra da bi lokalne zajednice trebale imati puno aktivniju ulogu u rješavanju problema zapuštenog zemljišta i neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Po njezinom mišljenju, trebalo bi jasno definirati rok - na primjer, tri godine - u kojem bi se trebali završiti ostavinski postupci. Ako ne postoji dogovor među nasljednicima, općina bi, kako predlaže, mogla uvesti neki oblik privremene uprave nad zemljištem, s ciljem njegovog čišćenja i stavljanja u funkciju. Naglašava da to ne bi značilo oduzimanje imovine, već sprječavanje njezina propadanja i dugotrajnog zanemarivanja.
Cijene pekarskih proizvoda diktiraju velike pekare.
Povećanje cijene kruha posljednjih godina postalo je jedna od najosjetljivijih tema za građane, budući da je riječ o osnovnoj namirnici koja se svakodnevno nalazi na stolu gotovo svakog kućanstva. U usporedbi s 2016. godinom, kada se standardni bijeli kruh mogao kupiti po znatno nižim cijenama, današnje su cijene znatno više, a neke vrste su gotovo udvostručene.
Gordana Bulić se posebno osvrnula na formiranje cijena u pekarama, navodeći kruh kao primjer proizvoda čiji porast cijene građani najbrže osjećaju.
Također se javlja dilema hoće li se povećanje cijena dogoditi istovremeno u svim pekarama zbog stvarnih povećanja troškova ili će jedan veliki proizvođač prvi podići cijene, a ostali će zatim slijediti njegov primjer, prilagođavajući se novim tržišnim okolnostima.
„Velike pekare imaju kredite, modernu opremu, velika ulaganja i sve to ugrađuju u cijenu. Manje pekare, koje možda nisu ulagale godinama, ponekad ne mogu čekati poskupljenja jer im viša tržišna cijena povećava profit. Inspekcije mogu provjeriti opravdanost, ali ne mogu zabraniti poskupljenja“, ističe Gordana.
Bulić naglašava da sami potrošači igraju značajnu ulogu u formiranju cijena. Po njezinom mišljenju, upravo ponašanje građana na tržištu može biti odlučujući faktor - ako potražnja padne, proizvođači su prisiljeni prilagođavati cijene. S druge strane, ako se kupnja ne smanji bez obzira na porast cijena, ne postoji pritisak koji bi doveo do smanjenja cijena.
Utjecaj uvoza i prijevoza na tržišne cijene
Slična zapažanja dijele i trgovci koji su cijeli svoj radni vijek proveli na tržnicama. Ističu da je porast cijena u posljednjih nekoliko godina bio vrlo osjetan, te da je danas puno teže zadržati stalne kupce. Kupci su oprezniji, češće uspoređuju cijene i kupuju manje količine, što dodatno komplicira poslovanje onima koji isključivo žive od prodaje na tržnici.
„Prije deset godina nismo imali vremena ni sjesti s posla - roba je stalno dolazila, a promet je bio ujednačen tijekom cijelog mjeseca. Danas se gužve obično osjete tek kada kreću isplate mirovina, što dovoljno govori o tome koliko je kupovna moć oslabila“, navode prodavači.
Kao jedan od ključnih razloga za porast cijena navode blokade i poremećaje u prometu, te rat u Iranu, koji su, kako ističu, znatno povećali troškove nabave. Tvrde da su zbog otežane dostave i skupljeg prijevoza bili prisiljeni prilagoditi cijene na štandovima, naglašavajući da to nije bila stvar njihove volje, već nužna reakcija na tržišne okolnosti.
Naglašavaju da uvozna roba uvelike diktira tržišne cijene. Kako cijene nastavljaju rasti, kupci su sve oprezniji prema svakoj marki i ograničavaju kupnju. To trgovcima otežava prodaju domaćih proizvoda, jer moraju uravnotežiti vlastite troškove s mogućnošću kupaca da si priušte proizvode.
„I mi bismo htjeli prodavati, pa je možda to niža cijena, ali ako roba ide, ali to ponekad nije moguće - moraš se pokriti koliko si platio. Nažalost, cijene rastu iz dana u dan i ponekad se to ne može ni kontrolirati. Neke vrste povrća se ne mogu ni nabaviti, na primjer rajčice, tikvice, krastavci, paprike, koštaju i do 10 KM, a nitko ih neće kupiti“, naglašava prodavačica tuzlanske tržnice, koja od ovog posla živi već 30 godina.
Međutim, ističu da domaći proizvodi i dalje nude povoljnije cijene u usporedbi s uvoznom robom. Primjerice, naranče iz Hercegovine i jabuke iz Gradačca znatno su prihvatljivije i dostupnije kupcima. Trgovci naglašavaju da domaći proizvodi, osim što su često svježiji, omogućuju kupcima kupnju kvalitetne hrane po razumnoj cijeni, što je od posebne važnosti u trenutnim okolnostima, kada su uvozne namirnice sve skuplje.
Povećanje cijena moraju pratiti i ugostitelji
Sličan pritisak osjećaju i ugostitelji, koji upozoravaju da porast cijena povrća izravno utječe na formiranje jelovnika i konačnu cijenu obroka. Kako ističu, veliki dio ponude u restoranima temelji se na svježim salatama, prilozima i jelima od povrća, zbog čega su prisiljeni prilagođavati cijene kako bi pokrili troškove nabave.
Navode da gotovo da nema prostora za apsorpciju povećanja cijena, jer su već suočeni s rastućim cijenama energije, najamnine i rada.
Ako se trend rasta cijena nastavi, upozoravaju da je realno očekivati dodatna poskupljenja u ugostiteljskim objektima, što bi se moglo odraziti i na manji broj gostiju i pad prometa.
Građani najviše osjećaju posljedice povećanja cijena
Činjenica je da najveći teret poskupljenja snose sami građani. Kad se sve zbroji i oduzme, često se dogodi da obični ljudi moraju znatno više platiti za osnovne namirnice poput kruha, povrća i mesa, samo da bi svojoj obitelji osigurali pristojan ručak. Ova situacija posebno opterećuje kućne proračune i stvara dodatni pritisak na svakodnevni život.
Kroz razgovore s građanima potvrđeno je ono što se odavno zna - plaće i mirovine ne prate brzi rast cijena osnovnih životnih potrepština, što dodatno komplicira svakodnevni život i predstavlja dodatni financijski teret za svako kućanstvo.
