Umjesto rješavanja ključnih pitanja ustavne ravnopravnosti, federalizma i institucionalne zaštite Hrvata, Raguž smatra da je hrvatsko nacionalno pitanje svedeno na izbor člana Predsjedništva BiH te upozorava da takav pristup učvršćuje politički monopol jedne stranke. Njegov tekst prenosimo u cijelosti.
NIJE ŽIVOT JEDNA FOTELJA: KAKO JE HDZ EUTANAZIRAO DP-OVU INICIJATIVU
Domovinski pokret krenuo je s dobrom namjerom otvoriti pitanje neravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Završio je tako što je Hrvatskom saboru predao politički prepariranu platformu HDZ-a BiH.
Rezultat je dokument kojim se hrvatsko nacionalno pitanje svodi na izbor jednoga člana Predsjedništva, a pravo definiranja hrvatskih interesa postalo postalo monopol jedne stranke.
To je strateški poraz.
Hrvati su već imali Dragana Čovića kao legitimno izabranog u Predsjedništvu BiH. Što su time trajno dobili? Nisu dobili novi ustavni poredak, federalnu ravnopravnost, fiskalnu autonomiju, zaštitu od preglasavanja ni sigurnost da će sami odlučivati o vlastitom političkom položaju. Sustav je ostao isti, a nakon Čovićeva mandata isti se problem ponovno pojavio.
Član Predsjedništva zato nije i ne može biti krajnji cilj! Ne uređuje obrazovanje, lokalnu samoupravu, raspodjelu javnih prihoda, prostorni razvoj, pravosuđe ni ustroj Federacije. Jedna fotelja može biti interes jedne stranke.
Hrvatski interes mora biti promjena ustavno-administrativne strukture BiH: funkcionalni federalizam, jasno razgraničene nadležnosti, fiskalna decentralizacija, legitimno predstavljanje na svim razinama, zaštita Hrvata u manjinskim sredinama, institucionalna autonomija, rezanje birokracije i sustav u kojem ravnopravnost neće ovisiti o jednom izbornom rezultatu.
Federalizam (iako sastavni dio Washingtonskog sporazuma) spominje se kao usputna dekoracija. Najskandaloznije je pozivanje na Mostarski sporazum. Taj sporazum nije dogovor hrvatskog i bošnjačkog naroda, međunarodni ugovor, ustavni akt ni odluka bilo kojeg parlamenta. To je stranačka nagodba HDZ-a BiH i SDA.
Sporazum dvaju stranačkih predsjednika ne može biti dio preambule rezolucije koja pretendira govoriti u ime cijeloga hrvatskog naroda. Suludo je da Sabor HR međustranačku trgovinu Čovića i Izetbegovića pretvara u hrvatski nacionalni standard.
Pritom se manipulira i sadržajem tog dogovora. Jedan njegov dio omogućio je održavanje lokalnih izbora u Mostaru. Drugi je sadržavao obećanje HDZ-a BiH i SDA da će tek naknadno pregovarati o Izbornom zakonu. Taj dogovor nije riješio izbor Predsjedništva, nije proveo europske presude i nije promijenio ustavnu arhitekturu države. Čak ni dogovorene izmjene mostarskog Statuta nisu provedene. Pozivati se na takav sporazum kao dokaz „legitimnog predstavljanja“ pravno je apsurdno, a politički razotkrivajuće. Time se ne legitimira hrvatski narod, nego monopol HDZ-a BiH.
Isto vrijedi za poziv državnim institucijama Hrvatske da nastave suradnju s HNS-om. HNS nije ustavna institucija, niti neposredno izabrano tijelo. Suradnja je legitimna, politički monopol nije. Hrvatska država mora razgovarati sa svim relevantnim hrvatskim strankama, izabranim dužnosnicima, stručnjacima, akademskom zajednicom i civilnim društvom, a ne tretirati alat HDZ-a BiH kao hrvatski parlament.
Sudeći po konačnom tekstu, DP nije poslušao stručnjake (pa ni one unutar svojih redova) koji su ovu inicijativu željeli pretvoriti u ozbiljan projekt iskorištavanja uloge Hrvatske u međunarodnoj politici za rješavanje hrvatskog pitanja. Umjesto toga DP je podvio rep, zloupotrijebio hrvatsko pitanje u BiH za marketing, te prihvatio HDZ-ov okvir i pristao poslužiti kao korisna budala.
Hrvatska je članica EU-a i NATO-a, potpisnica Daytona, energetski i prometni izlaz BiH prema Zapadu. Može uvjetovati pojedine faze europskog puta jasnim reformskim kriterijima, pokrenuti konzultacije s potpisnicima Daytona, izraditi pravni memorandum, imenovati posebnog izaslanika, otvoriti pitanje pred međunarodnim institucijama poput Vijeća Sigurnosti i Washingtonu ponuditi paket federalizma, energetske sigurnosti, antikorupcije i smanjenja ruskog i kineskog utjecaja.
Rezolucija ne traži ništa od toga. Nema rokova, odgovornog tijela, službenog modela, diplomatskog plana, izvještavanja Sabora ni posljedica za nepostupanje. Hrvatska se poziva da koristi „sve mehanizme“, ali nijedan nije imenovan.
U trenutku kada SAD napušta nation-building i prelazi na diplomaciju interesa, Hrvatska mora hrvatsko pitanje povezati sa zapadnom sigurnošću, energetikom, investicijama i stabilnošću BiH. Umjesto državničke ponude, dobili smo zahtjev za rješenje jedne kandidature i jedne fotelje.
HDZ je tako eutanazirao ono malo dobre namjere s kojom je DP krenuo. Hrvatsko pitanje pretvoreno je u pitanje političkog opstanka HDZ-a BiH, strategija naroda svedena na jednu funkciju, gdje je član Predsjedništva proglašen nacionalnim ciljem.
To nije osnaživanje položaja Hrvata. To je saborska legalizacija HDZ-ova monopola nad Hrvatima u BiH.
