|Urednik
Danas se navršava obljetnica potpisivanja Splitske deklaracije, jednog od najvažnijih pravnih i vojnih dokumenata iz razdoblja Domovinskog rata, koji je izravno trasirao put prema završetku ratnih sukoba i uspostavi mira u Bosni i Hercegovini.
Dana 22. srpnja 1995. godine, službena izaslanstva Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Splitu su stavila potpise na sporazum koji je promijenio geopolitičku sliku regije.
Dokument su službeno potpisali predsjednici dr. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, te Haris Silajdžić i Krešimir Zubak, kao predstavnici dvaju konstitutivnih naroda u BiH. Ključnu ulogu u posredovanju imala je diplomacija Sjedinjenih Američkih Država, predvođena tadašnjim američkim veleposlanikom u Hrvatskoj Peterom Galbraithom, uz potporu turskog predsjednika Sulejmana Demirela.
Spašavanje Bihaća na izravan zahtjev Sarajeva
Ova deklaracija, formalno nazvana Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, potvrdila je niz ranijih ugovora i definirala političku budućnost kroz uspostavu kantonalne strukture Federacije BiH.
Međutim, njezin najznačajniji i operativno najhitniji dio odnosio se na službeni dogovor o zajedničkoj vojnoj suradnji i ulasku regularnih postrojbi Hrvatske vojske (HV) na teritorij Bosne i Hercegovine.
Kontekst potpisivanja bio je dramatičan. Početkom srpnja 1995. godine, srpske snage pod zapovjedništvom Ratka Mladića provele su genocid u Srebrenici i zauzele Žepu.
Sljedeća meta bila je zaštićena zona UN-a Bihać, koja se nalazila pred potpunim slomom. Suočeno s prijetnjom reprize srebreničkog scenarija, državno vodstvo iz Sarajeva uputilo Opa službeni apel Zagrebu za vojnu pomoć.
Bošnjačka politika bila je u potpunosti svjesna da je jedina sila sposobna donijeti vojni preokret na terenu upravo modernizirani obrambeni sustav Republike Hrvatske i udarne postrojbe Hrvatskog vijeća obrane (HVO).
Povijesni dokaz koji pobija narative o „agresiji“
Ovaj službeni dokument ključni je povijesni dokaz koji izravno razbija i pobija suvremene političke mitove plasirane iz Sarajeva o navodnoj „agresiji Hrvatske“ i „nelegitimnosti HVO-a“.
Iz samog teksta i pravne naravi deklaracije jasno proizlazi povijesna istina: da nije bilo službene vojne intervencije Republike Hrvatske i operativnog djelovanja HVO-a, Bihaćka enklava bi doživjela sudbinu Srebrenice.
Povijesne činjenice nedvojbeno potvrđuju da je tadašnje bošnjačko vodstvo, s Alijom Izetbegovićem na čelu, osobno i službeno tražilo od dr. Franje Tuđmana vojni spas i zajedničko djelovanje na teritoriju BiH.
Kontradikcije u suvremenim političkim narativima
S povijesne i analitičke distance, Splitska deklaracija danas jasno ukazuje na duboku nesrazmjer između onodobne pravne i vojne realnosti te suvremenih političkih narativa koji dolaze iz dijela sarajevske javnosti.
U trenucima teške humanitarne i vojne krize 1995. godine, službeno vodstvo u Sarajevu prepoznalo je u Zagrebu i Splitu nužne partnere za stabilizaciju prilika, potpisujući međunarodne ugovore kojima je izričito legaliziran ulazak i operativno djelovanje postrojbi Hrvatske vojske na tlu Bosne i Hercegovine. Hrvatsko vijeće obrane (HVO) u tom je dokumentu tretirano kao ravnopravan i nezaobilazan čimbenik zajedničke obrane.
Međutim, nakon ostvarivanja vojnih ciljeva i uspostave dugoročnog mira, u javnom prostoru i dijelu bh. medija pokrenut je proces revizije povijesnih činjenica. Pokušaji da se legalne i sporazumno angažirane snage danas okarakteriziraju kroz narative o „agresiji“ u potpunoj su suprotnosti s potpisanim dokumentima iz 1995. godine.
Taj paradoks pokazuje da se povijesni akti prečesto zanemaruju u korist dnevnopolitičkih potreba, iako neoborive činjenice potvrđuju da su opstanak i stabilnost Bosne i Hercegovine izravan rezultat zajedničkog sporazuma i žrtve hrvatskih branitelja.
Združeni vojni udar koji je primorao srpske vođe na pregovore
Vojno vodstvo u Sarajevu bilo je svjesno uspjeha koje su združene hrvatske snage (HV i HVO) ostvarile u lipanjskoj operaciji „Skok 2“, kojom je ovladano Livanjskim poljem.
Na bazi tih operativnih postignuća, Splitskim sporazumom službeno je legalizirano i pokrenuto zajedničko djelovanje koje je uslijedilo odmah u danima nakon potpisivanja:
-Operacija „Ljeto '95“: Pokrenuta samo tri dana nakon Splita, munjevito je oslobodila Bosansko Grahovo i Glamoč, presjekla srpske opskrbne pravce i prisilila Mladića da povuče dio snaga s opsade Bihaća.
-Operacija „Oluja“: Vrhunac suradnje kojim je potpuno slomljena pobuna u Hrvatskoj i trajno deblokirana Bihaćka enklava.
-Operacije „Maestral“ i „Južni potez“: Oslobodilački pohodi HV-a i HVO-a duboko unutar teritorija BiH koji su slomili obrambenu liniju vojske bosanskih Srba i prisilili njezino vodstvo da sjedne za pregovarački stol u Daytonu.
U vremenima kada se kroz političke istupe pokušava nametnuti selektivna revizija prošlosti, Splitska deklaracija ostaje pravni i povijesni dokument koji svjedoči o tome da je Hrvatska bila ključni saveznik opstanka Bosne i Hercegovine, a HVO legalna, legitimna i ustavno priznata obrambena komponenta unutar njezine strukture.
