Norveška oporezuje bogate, Balkan ih nagrađuje: dva svijeta, ista Europa

Norveška ponovo pomiče granice porezne politike. Najnovija reforma poreza na bogatstvo izazvala je egzodus dijela naj imućnijih.U zemlji koja uporno brani model društvene jednakosti, porez na bogatstvo nije tabu, nego alat.

Upravo suprotno od toga, na Balkanu se već godinama događa inverzni fenomen: umjesto da bogati više doprinose društvu, uglavnom doprinose – sebi, i to često uz političku asistenciju. Zato je porezna reforma u Norveškoj važna tema ne samo na sjeveru Europe, nego i kod nas, gdje je socijalna jednakost najčešće politička parola, ne praksa.

Prema Reutersu, nova porezna struktura izgleda ovako:

1% na neto bogatstvo između 1,76 i 20,7 milijuna NOK,

1,1% na bogatstvo iznad te granice.

Prva nekretnina procjenjuje se uz 75% popusta, poslovni udjeli i komercijalne nekretnine uz 20% popusta.

Uveden je i exit tax: 37,8% na nerealizirani kapitalni dobitak iznad 3 miliona NOK pri odlasku iz zemlje.

Ovo je zatvorilo prethodne rupe koje su bogati koristili kako bi izbjegli plaćanje poreza kada napuste Norvešku. Uz to, i imovina u inostranstvu ulazi u obračun ukupnog bogatstva.

Prema podacima navedenim u izvještaju: 261 milijunaš napustio je Norvešku 2022.254 ih je otišlo 2023.

Od 400 najbogatijih Norvežana, više od 100 ih sada živi u inostranstvu ili su prebacili bogatstvo na rodbinu.

Norveška ekonomija se oslanja na vrlo široku srednju klasu, snažan javni sektor i investicije u obrazovanje, zdravstvo i lokalne zajednice. Porez na bogatstvo doprinosi približno 0,6% BDP-a, što nije ogroman iznos, ali je važan simbolički i funkcionalni stub sistema.Oni koji podržavaju porez ističu nekoliko ključnih tačaka:

Socijalna mobilnost u Norveškoj ostaje iznimno visoka,srednja klasa je snažna, stabilna i brojnija nego u većini Evrope.

Poduzetnici imaju likvidnost i realnu sposobnost plaćanja poreza,dodatni prihod državnom budžetu pomaže financirati obrazovanje i inovacije.

Porez osigurava da se bogatstvo ne koncentrira u maloj eliti.

Norveški ekonomisti navode i nešto vrlo zanimljivo: Porez na bogatstvo može potaknuti ulaganje u obrazovanje i kompetencije, jer je „najsigurnije ulaganje ono koje ne može biti oporezovano“ — ulaganje u ljude.

Ekonomski analitičari upozoravaju da bi norveški BDP dugoročno mogao biti manji za oko 1,3% zbog odlaska dijela poduzetnika. Uz to, Norveška ima jedan od najnižih udjela venture kapitala u odnosu na BDP u EU, što otežava razvoj tehnološkog sektora.

Ipak, vlada tvrdi da je cijena prihvatljiva: “Dugoročno, društvena jednakost vrijedi više od nekoliko stotina preseljenih milijunaša.”

Što ima Balkan s tim?

Na prvi pogled – ništa.Na drugi – baš sve.

Dok Norveška pokušava napraviti bogatije društvo, kod nas se već godinama radi na tome da bogati budu još bogatiji.

Kod nas porez na bogatstvo – ne postoji ni u tragovima

U BiH, Hrvatskoj, Srbiji i ostalim državama regiona, ne postoji stvarni porez na bogatstvo. Porezi na nekretnine su niski, neusklađeni i u mnogim slučajevima simbolični. Vlasnici višemilijunskih nekretnina nerijetko plaćaju manje poreza nego obični radnici kroz doprinose.

Umjesto da se bogati oporezuju — oni se subvencioniraju

U našem regionu često se događa suprotno od Norveške:
najbogatije firme dobijaju državne poticaje,
lokalni budžeti subvencioniraju „strateške investitore“,
javni novac se koristi za saniranje privatnih dugova,
elite bliske vlasti imaju pristup javnim resursima bez ikakvog rizika.

Upravo zato porez na bogatstvo kod nas nije samo ekonomsko nego i političko pitanje.

Dok Norveška aktivno smanjuje raslojavanje, na Balkanu statistike idu u suprotnom smjeru:

Razlika između najbogatijih i najsiromašnijih raste iz godine u godinu.

Mladi stručnjaci masovno napuštaju države, ne zbog poreza nego zbog nepravde.

Elite postaju zatvoren i samoreprodukujući krug.

U takvom sistemu, porez na bogatstvo gotovo da je nezamisliv — jer bi prvi na udaru bili upravo oni koji ga donose.

Može li Balkan nešto naučiti od Norveške?

Naravno da ne možemo kopirati norveški model. Oni imaju naftni fond, političku stabilnost i duboki društveni konsenzus koji se ne može stvoriti preko noći.

Ali možemo preuzeti princip: Bogatstvo nosi odgovornost. Ne povlasticu.

U zemljama gdje postoji povjerenje u institucije, plaćanje poreza nije smatrano kaznom, nego ulaganjem u društvo. U zemljama gdje se porezi percipiraju kao iznuđivanje od strane korumpiranog aparata — bogati bježe, a siromašni šute.

Norveška pokazuje da se država ne mora plašiti kapitala.Balkan pokazuje da kapital vrlo rado upravlja državom — kad mu se to dopusti.

Norveška reforma poreza na bogatstvo zapravo je politička poruka: jednakost je vrijednost koju ćemo braniti čak i ako dio bogatih ode.

Na Balkanu, poruka je često suprotna: bogatstvo daje privilegije, a sistem štiti one koji ga imaju.

Pitanje koje ostaje je jednostavno, ali teško:

Da li smo spremni da i kod nas bogati zaista počnu plaćati – a ne naplaćivati – društvu?

Urednik Sanja S. K. po izvoru Reuters