On ističe kako je, dok je fokus svjetske javnosti opravdano usmjeren na druga globalna žarišta poput Ukrajine i Irana, u BiH na djelu opasno narušavanje ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda kroz pokušaje centralizacije vlasti od strane brojnijih muslimana.
U svojoj analizi Primorac iznosi vrlo dramatične ocjene o sigurnosnim i društvenim kretanjima unutar BiH, naglašavajući da “balkan ponovno kuha, a to predstavlja prijetnju za NATO”. Autor se u tekstu izravno osvrće na nedavne javne istupe lokalnih vjerskih i političkih lidera, navodeći: “Nemojte nas tjerati u rat, upozorio je bivši bosanski reisu-l-ulema Mustafa Cerić na nedavnoj javnoj raspravi povodom obilježavanja 30 godina od završetka rata između muslimana, pravoslavnih Srba i katoličkih Hrvata u Bosni i Hercegovini.” Prema Primorčevim riječima, “ovaj je istup bio reakcija na otpor Srba i Hrvata pokušajima muslimana da svoju blagu demografsku većinu iskoriste kao oružje za centralizaciju državne vlasti pod svojom kontrolom.”
Analitičar povlači paralelu s Bliskim istokom i upozorava zapadne saveznike na specifičnost situacije u srcu Europe. “Poznata nam je tužna sudbina progonjenih kršćana u većinski muslimanskim državama, no ovo nije Bliski istok. Ovo je središte Europe”, piše Primorac, dodajući kako “zajednički glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo, više nije onaj slavljeni model kozmopolitskog multireligijskog suživota kakav je svijet vidio tijekom Olimpijskih igara 1984. godine”, istaknuo je u analizi za Washington Times.
Radikalizacija Sarajeva, iranske veze i nestanak kozmopolitskog duha
U nastavku analize autor iznosi osobne opservacije o vizualnom i društvenom identitetu današnjeg Sarajeva, navodeći kako “žene danas pokrivaju kosu. Nisu rijetki ni nikabi koji pokrivaju cijelo tijelo, nalik onima u Afganistanu.” Primorac piše da “džamije izgrađene zaljevskim novcem dominiraju vizurom grada”, te podsjeća kako se “bivši sarajevski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić, požalio da je ‘Sarajevo postalo isključivo muslimanski grad’.”
Nadalje, autor upozorava na zabrinjavajuće vanjske utjecaje i incidente koji su se, prema njegovim navodima, dogodili u proteklom razdoblju. “Na Božić su strani islamisti doputovali u Bosnu i Hercegovinu kako bi polagali pravo na zemlju koju kršćani već 1.000 godina nazivaju svojim domom”, stoji u analizi. Primorac tvrdi da je “prošle godine zabilježen nagli porast antisemitskih incidenata” te navodi da je “sarajevska gradonačelnica otkazala odavno planiranu Konferenciju europskih rabina, nazvavši njihovu prisutnost ‘moralno uvredljivom’ jer okupator [Izrael] … provodi genocid nad nedužnim stanovništvom Gaze.” Prema njegovim riječima, uslijedila je i “odluka Zemaljskog muzeja da proda svoju poznatu srednjovjekovnu Hagadu kako bi financijski pomogao Pojas Gaze, što je izazvalo osudu Američko-židovskog odbora”, dok je “četrdeset i sedam izraelskih turista ostalo odsječeno nakon što su njihove putovnice iz hotela nekako završile na gradskom odlagalištu otpada.”
U kontekstu vanjske politike, Primorac naglašava da “muslimani u Bosni i Hercegovini održavaju bliske veze s Iranom, koji im je tijekom rata slao strane borce, uključujući i organizatora napada 11. rujna Khalida Sheikha Mohammeda.” On navodi i nedavne bilateralne susrete: “Nekoliko dana prije nego što su Izrael i Sjedinjene Američke Države bombardirali iranska nuklearna postrojenja, muslimanski ministar obrane ugostio je iranskog generala radi ‘jačanja vojne suradnje između BiH i Irana’.”
Autor podsjeća i da je “Radio Slobodna Europa razotkrio radikalnu školu u iranskom vlasništvu u blizini glavnoga grada, što dodatno oslikava trajne veze s islamskom republikom”, dok “Cerić brani brutalni obračun tamošnjeg režima s prosvjednicima, odbacujući ih uz tvrdnju da oni ‘nisu autentičan glas naroda’.”
Političko ugnjetavanje Hrvata i propast zapadne vizije u BiH
Govoreći o unutarnjim političkim odnosima pred predstojeće izbore, Primorac piše da su kako se bliže opći izbori, muslimanski lideri odbacili pozive Hrvata i Srba na političku ravnopravnost.”
On identificira Stranku demokratske akcije (SDA) kao ključnog aktera, nazivajući je “islamistička Stranka demokratske akcije (SDA) najjača je oporbena stranka koja se bori za glasove muslimana.”
Podsjeća da je “Islamska deklaracija njezina utemeljitelja Alije Izetbegovića iz 1970. godine pozivala na stvaranje panislamske države od Maroka do Indonezije, koja bi uključivala i Bosnu i Hercegovinu”, zbog čega su ga “komunističke vlasti osudile na zatvorsku kaznu.”
Također ističe da se “u jednoj od prijašnjih vlada, ministrica vanjskih poslova iz redova SDA Bisera Turković sastala s Yusufom al-Qaradawijem, duhovnim vođom Muslimanskog bratstva, kojemu je egipatska vlada zabranila rad”, uz opasku da je “Trumpova administracija označila Muslimansko bratstvo kao globalnu terorističku organizaciju.”
Kritizirajući trenutnu vlast, on navodi: “Danas vlast obnašaju socijaldemokrati pod dominacijom muslimana, sljedbenici nekadašnjeg Saveza komunista.” Objašnjava da je “komunistički režim 1971. godine ustavom priznao ‘Muslimane’ kao zasebnu naciju, čime je osigurao trajnu lojalnost među muslimanima u Bosni i Hercegovini”, dok su “godine 1993. muslimani promijenili ime u Bošnjaci.” Primorac zaključuje da “iako su izborni suparnici, i socijalisti i islamisti teže državi u kojoj bi vladala muslimanska većina.”,Krivnju za trenutačni položaj kršćana u zemlji autor djelomično adresira i na zapadne saveznike. “Kardinal Puljić za progon kršćana iz Sarajeva okrivljuje Sjedinjene Američke Države i Europu, koji ‘paze da ne iritiraju muslimane'”, prenosi Primorac i dodaje: “Doista, inozemni upravitelji u Bosni i Hercegovini desetljećima su favorizirali muslimane na štetu kršćana.”
U analizi se navodi da su ti upravitelji, “brojeći tek 1,8 milijuna pripadnika, iskoristili svoj (legitimni) status žrtava genocida kako bi pridobili potporu svjetske javnosti za kršenje mirovnog sporazuma i njegova obećanja o političkoj ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda: Srba, Hrvata i muslimana.”
Prema Primorčevim riječima, “ta izdaja leži u samom središtu stalnih srpskih prijetnji odcjepljenjem”, dok se “Hrvati, prisiljeni dijeliti vlast s brojnijim muslimanima, suočavaju s teškom diskriminacijom, što je dovelo do pada njihova broja za 60 %.” On kritizira i izborni inženjering navodeći da “sustav jedan čovjek, jedan glas’, koji je nametnuo naš State Department, omogućuje muslimanima da sami biraju hrvatske predstavnike.” Upozorava da bi “gubitak Hrvata, jedine prozapadske zajednice, doveo do toga da se NATO suoči s državom podijeljenom između prokremljskih Srba i bosanskih islamista.” On napominje da radikalizam nije nužnost, ističući da je “politički islam stvar izbora za muslimane u Bosni i Hercegovini” te povlači usporedbu: “Susjedne Albanija i Kosovo većinski su muslimanske zemlje, no uspjele su se oduprijeti opasnostima vjerskog radikalizma.” Navodi da je “Kosovo, europska država s najizraženijim proameričkim stavom, nedavno preselilo svoje veleposlanstvo u Izraelu iz Tel Aviva u Jeruzalem”, dok je “Albanija također proizraelski i proamerički orijentirana.”
Primorac podsjeća i na politiku bivše i potencijalno buduće američke administracije, pišući kako je “Trumpova administracija okončala neuspjeli projekt izgradnje nacije u Bosni i Hercegovini i stvorila prostor za međunacionalne pregovore bez jednostranog uplitanja stranih birokrata.” On upozorava lokalne lidere da bi “nastavak tvrdoglavosti bosanskohercegovačkih muslimana mogao izazvati gnjev predsjednika Trumpa, kojemu je predanost zaštiti progonjenih kršćana bila jedan od ključnih političkih stupova tijekom prvog mandata”, što je, kako piše, “nedavno potvrdio i vojnim udarima na islamske teroriste koji su masakrirali kršćane u Nigeriji.” “Budući da je u pitanju i stabilnost NATO-a, za Sarajevo bi bilo pametno da prestane ugnjetavati svoje kršćanske susjede”, zaključio je Max Primorac.
